LJUBUŠKO ILIRSKO SRCE I ČUDESNI GEOPARK LJUBEĆ-KRUŠEVICA - JEDINSTVENA ILIRSKA GRADINA U JEDINSTVENOM GEO-ARHEO PARKU KRAJNJEG JUGOZAPADA BiH

SVJETSKI JEDINSTVENO PRAPOVIJESNO MONUMENTALNO ZDANJE U OBLIKU PERFEKTNOG SRCA, JEDINSTVENA ILIRSKA GRADINA SRCOLIKOG TLOCRTA, TAJANSTVENI MEGALITI I MAGIČNI KAMENI GEOBOTANIČKO-GEOARHEOLOŠKI KRAJOLIK LJUBEĆ-KRUŠEVICE S POTENCIJALNIM TRAGOVIMA DINOSAURA – JOŠ UVIJEK NEOTKRIVENI PREKRASAN HERCEGOVAČKI ''GEOPARK''; 

ILIRSKA PORUKA LJUBAVI VIDLJIVA IZ SVEMIRA (SATELITA) – ČUDESNA GRADINA U OBLIKU SRCA KRASI LJUBUŠKI SJEVEROZAPAD I JUGOZAPAD BIH, TLOCRTNO ARHITEKTURNI RARITET KAKVOME NEMA PANDANA ILI ANALOGIJA U SVJETSKIM OKVIRIMA

Ljubuški sjeverozapad – dodir veličanstvenog Biokova i Hercegovine

Promatramo li područje čitave Hercegovine, u kontekstu višestruko značajne baštine, okarakterizirane u prvom redu epitetom ''kamena'' baština, odnosno kulturno-povijesna (arheološka), ali i posebice vrijedna prirodna, geološko-geomorfološka, te geobotanička, baština, uvidjeti ćemo da zaista svaki predio ove čarobne regije jugoistoka Europe, krije svoje neke prekrasne te jedinstvene krajolike, segmente, kao i lokalitete od posebne vrijednosti. Promatramo li nadalje sve te predjele Hercegovine u rečenom kontekstu prisutne, kako one kulturno-povijesne ili arheološke, tako i one prirodne (geološko-geomorfološke, geobotaničke, paleontološke, i slično) baštine, poglavito danas u sveopće doba interneta te društvenih mreža, vrlo brzo možemo uvidjeti činjenicu da su u tome kontekstu, kao i u kontekstu dosadašnje, pa barem i one minimalne, količine medijskog promoviranja te bilo kakve medijske poznatosti ili prepoznatljivosti, brojni takvi dijelovi Hercegovine, u posljednje vrijeme široj te užoj, poglavito medijskoj, javnosti, promovirani, opisivani, prezentirani, pa čak i valorizirani. Iako je to posve razumljiv, kao i hvale vrijedan činjenični aspekt, još uvijek, i to sa određenom velikom dozom uzbuđenja, možemo sasvim sigurno naglasiti i jednu dodatnu činjenicu, da još uvijek na čitavom prostoru Hercegovine postoje oni dijelovi terena i reljefa, koji dosada nisu gotovo nigdje u medijima ( pri čemu se poglavito misli na internetske medije, portale, društvene mreže, pa i ostale izvore podataka, knjige, i slično) ili u pisanom obliku, detaljnije prezentirani, promovirani, kao ni proučavani, a koji pak s druge strane sadržavaju pojedine, pa i brojnije, ne samo tek tako obične, već i jako atraktivne, ponekad i spektakularne, oblike baštine, u prvom redu one karakterizirane epitetom kamena baština. I upravo jedan od takvih začudno još uvijek gotovo medijski nepoznatih te nepromoviranih predjela naše lijepe i svete Hercegovine, krije se na krajnjem zapadnom, ustvari sjeverozapadnom dijelu općine Ljubuški, s djelomičnim nastavkom i na krajnjem južnom segmentu općine Grude. Ovdje se radi o jednom, pa možemo to slobodno tako kazati, bez pretjerivanja, spektakularnom kamenom brdsko-gorskom, krajoliku, koji se prostire zapadno od sela Vojnići te Klobuk, odnosno sjeverno od sela Kašće, pa sve do sela Drinovačko brdo u općini Grude. 

Ovo je jedan, zaista, veličanstveni prostor te predio Hercegovine, koji se u svom osnovnom geološko-geomorfološkom pogledu, odnosi na jedan poprilično goroviti te uzvišeni ili pak strmi, krajolik, kojega sačinjavaju zaredali jako istaknuti stožasti krški, te danas jako pošumljeni, vrhunci, koji u nastavku dalje u pravcu i smjeru sjeverozapada ili pak zapada, gdje već dalje ulaze u republiku Hrvatsku te područje sjevernog dijela Vrgorca, na kojem izgrađuju te predstavljaju krajnje istočne dijelove popularnog te u novije vrijeme ustanovljenog, UNESCO-vog geoparka Biokovo-Imotska jezera. Kao što i sami naziv ovog geoparka u svom početnom dijelu, jasno nam svima pokazuje, ovdje je riječ o lancima uzvišenja te gorskih hrbata, koji sačinjavaju ustvari jedan krajnji istočni ogranak veličanstvene hrvatske, odnosno dalmatinske, planine Biokovo. 

''Ljubuško ilirsko srce'' – jedinstvena ilirska gradina u obliku srca iznad sela Dole i Vodice, raritet u svjetskom rangu po pitanju jedinstvenog tlocrtnog izgleda svojih bedema, u obliku perfektnog simbola ljubavi - srca

Jedan zaista poseban kuriozitet, pa u određenom smislu, i jedan jedinstveni geoarheološki prapovijesni lokalitet svjetskog ranga posebnosti, jedinstven po svom tlocrtu ne samo u okvirima prostora Hercegovine, već i promatrajući čitav širi, kako i regionalni, tako i svjetski prostor, odnosi se na jednu izrazito upečatljivu prapovijesnu, ustvari, ilirsku gradinu, smještenu na koti Humac (468 m.n.v.), na jednom istaknutom te stožastom okršenom, te danas jako šumovitom, uzvišenju ponad sela Dole, kao i sela Vojnići.

Gotovo je  nevjerojatna, pa i začudna činjenica, koju svatko na apsolutno jednaki te neporecivi način može uvidjeti već samim jednostavnijim, ali malo pobližim, pogledom na svima javno dostupnim satelitske prikaze, poglavito one na google earth 3d pro platformi, koja nam pokazuje na svjetlu dana čudesnu karakteristiku da mi, ali i svi ostali, pa i eventualni ''vanzemaljci'' ukoliko bi sa svojim letjelicama dolazili ili prelijetali iznad ove prapovijesne gradine, bi jasno sa svojim očima gledali u prizor koji je doslovno i nedvosmisleno prizor sveopćeg i prepoznatljivog simbola, simbola nečega što nam simbolično upravo u posljednjim ovim vremenima ponajviše nedostaje općenito kao čovječanstvu, a to je znak ljubavi, odnosno simbolika srca. Ne ulazeći u izvorne motive izvornih graditelja Ilira koji su ujedno i izgradili ovu jedinstvenu gradinu, a koji se uzgred i iskreno rečeno nikada neće moći spoznati u svojoj osnovnoj naravi, jednostavno ostajemo oduševljeni ovim čudesnim prizorom da evo kao što svi vidimo u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, točnije u jednom dijelu svijeta, a koji se nalazi u današnjoj općini Ljubuški, postoji jedna nedvojbena prapovijesna, i to prije svega monumentalna, i to nakon čak i 4000 godina, i dalje bez ikakvih prethodnih iskapanja nad zemljom sačuvanih suhozidnih konstrukcija, građevina, odnosno gradina, koja posjeduje tlocrtni oblik, obris, ili pak vizuru nedvojbenog simbola ljubavi – srca. I ovo gradinsko, odnosno prapovijesno, odnosno konkretno ilirsko, srce, vidljivo svima kao takvo preko svojih bedema, predstavljeno je jednostavno jednim posve jasno vidljivim perfektnim oblikom sveopćeg simbola, ili pak znaka, ljubavi.

Pa idemo malo pobliže o samim karakteristikama ove očito i nedvojbeno jedinstvene prapovijesne gradine, kakvoj se po doslovno ovakvom srcolikom tlocrtnom izgledu te arhitekturnim karakteristikama, ne može naći pandana, odnosno identične analogije, na zaista širokom području, pri čemu autoru ovog članka nije pošlo za rukom da putem interneta i danas gotovo apsolutno svih poznatih te dostupnih informacija, pronađe bilo kakav upravo ovakav sličan ili identičan lokalitet, pri čemu bi se radilo u tom slučaju o prapovijesnom nadzemnom jako starom sačuvanom monumentalnom lokalitetu velikih dimenzija, a koji bi pri tome posjedovao jedan perfektan tlocrtni oblik svojih zidina u obliku srca. Iz tog razloga, uvelike je opravdano da ovaj čudesni prapovijesni kompleks sjeverozapadno od Ljubuškog tretiramo, smatramo, a po mogućnosti ( u bliskijoj budućnosti) i brendiramo kao nešto što predstavlja zaista ne samo regionalno-lokalnu, već i puno širu, odnosno svjetsku, jedinstvenost. 

Sama prapovijesna, odnosno ilirska, gradina, kao što smo to i spomenuli, zauzima sa svojim suhozidnim bedemima te centralnim prostorom između njih, jedan najviši, pomalo i zaravnjeni, reljefni segment uzvišenja Humac, koji se nalazi te dominira sa sjevernih, odnosno gornjih, strana, upečatljivom prodolinom i valom koja spaja Klobuk, Vojniće, Vodice, Dole i na krajnjem zapadu i sela Greda te Jabuka. Duži promjer između glavnih suhozidnih bedema srcolike prapovijesne gradine na Humcu iznosi oko 85 metara, dok unutarnji promjer iznosi oko 45 metara, što ujedno odaje jednostavno perfektne ili savršene mjerne relacije geometrije pravilnog oblika srca. Prema svojim, prethodno navedenim dužinskim dimenzijama, kao i opsezima gradinskih bedema, ova gradina spada u relativno veće, ne velike, niti u male, već možda najbolje rečeno u osrednje velike gradinske komplekse. Ono što je također jako zanimljivo jest sami geomorfološko-hipsometrijski, ujedno i geometrijsko-arhitekturni, odnos između krajnje zapadne točke srcolikog bedema te krajnje istočne točke istog ovog bedema s nasuprotne strane, koji se, gledajući to sve na google earth-u, ili pak i na topografskim geografskim kartama, zaista nalaze na gotovo u metar jednakim visinskim kotama, odnosno na doslovno podjednakim nadmorskim visinama, što u drugom smislu pokazuje činjenicu da je u reljefno topografskom smislu velik povišeniji dio središnjeg do gornjeg prostornog segmenta, koji se nalazi unutar samih bedema zaravnjen te nije uopće nagnut pretjerano u bočnim smjerovima izdužene osi srcolikog oblika bedema ili gradine. Jedina nagnutost reljefa prisutna je, odnosno očituje se, kod smjerova u pravcu juga, kao i sjevera, što je evidentno po tome da je vertikalna raščlanjenost reljefa sa tih strana svijeta na mikropodručju ove srcolike gradine nešto izraženija, te su tu ujedno i padine terena puno strmije nego u odnosu na smjerove i pravce bočnog dužeg rastojanja između krajnjih točaka srcolikog bedema. No, u sveukupnom smislu gledajući, možemo izvesti jedan čudesan zaključak koji nam odaje jednu jednu vrhunsku karakteristiku, a to je, da su izvorni graditelji Iliri, koji su živjeli ovdje u vremenima prije otprilike 4000 pa do prije 2000 godina (prema dosadašnjim spoznajama i proučavanjima karaktera genetskih Y kromosonskih haplogrupa pokazana je izrazita podudarnost u sastavima haplogrupa, s kombinacijom haplogrupa J2, G2, EV13, R1a, podređeno i I2a, kod proučenih stanovnika Cetinske kulture, odnosno onih iz brončanog doba na ovim našim prostorima krša Dinarida, te onih stanovnika koji su živjeli u željezno doba, koje većina stručne zajednice smatra ''samo i isključivo'' pravim Ilirima) uspjeli na jedan savršeni geotehnički, odnosno prapovijesni graditeljski način, iskoristiti prirodnu ili geološku datost terena, tako što su savršeno iskoristili, mjestimično dogradili, odnosno suhozidima dozidali, djelomično i po potrebi usjekli te isklesali ili pak uklesali kamene živce, te u konačnici prirodni geološki jako okršeni teren dopunili na jedan veličanstven način, koji se u konačnici doima kao da čitava ova prapovijesna gradina predstavlja jedan prirodni, gotovo ''geološki'', no ipak s druge strane antropogeni, vještački napravljeni, ali izgledom poput kakvog organskog produžetka samog stjenovitog terena. Ovdje se radi o jednom savršenstvu primijenjenog geološkog inženjerstva, odnosno primijenjenih geotehničkih znanja i tehnika gradnje, na ovakvom, gotovo nepristupačnom krševitom, a ujedno, danas, i šumom, pa i prašumom, izrazito obraslog, brdsko-gorskog, terena. 

Autor ovog članka, osim što je izravno, prije više godina, bio obišao čitav centralni te vršni dio ove upečatljive, kao i jedinstvene hercegovačke ilirske, gradine, ujedno je obišao i znatniji reljefni te pripadni dio terena sa bočnih neposrednih strana same gradine. Pa su u tom kontekstu razotkrivene i određene druge enigmatične zanimljivosti. Ono što treba jako naglasiti, a što ujedno i pridaje jednu ogromnu dozu avanturizma te misterioznog, avanturističkog, osjećaja, koji se javlja tijekom izravnih fizičkih posjećivanja ove drevne ilirske gradine, jest činjenica, da ustvari, neposredno od sjevernih rubova upečatljivih te djelomično i monumentalnih, megalitskih, suhozidnih, bedema ove gradine, započinje pravi divlji i prašumski dio figurativno prozvanog geoparka Ljubeć ( u južnom nastavku i Kruševica). Naime, čim se krene malo sa spuštanjem od vršnog dijela gradine, od vanjskih ili gornjih suhozidnih bedema, ulazi se doslovno u jednu pravu prašumu i džunglu, koja se, što je još više upečatljivije, izrazito nastavlja na jako veliku površinu u pravcu sjevera, sjeveroistoka, te posebice sjeverozapada gdje se tek započinju uzdizati i najmasivniji te najviši brdsko-planinski pojasevi s krajnjim najvišim uzvišenjem na koti ili toponimu Trstika (822 m.n.v.). I posebice jedan upečatljivi, takav pravi avanturistički vizualno-osjećajni, dojam, autoru ovog članka, se dogodio u onim trenutcima kada je se spustilo u spomenuti sjeverniji te niži predio ispod vanjskih vršnih suhozidnih bedema ove srcolike gradine, te nakon što su se pred autorovim očima počeli ukazivati pravi drevni monumentalni suhozidni bedemi koji su pak s druge strane totalno zarasli te prekriveni gustom (pra)šumom, brojnim vazdazelenim biljem i drvećem, kao upečatljivom mahovinom. Čitav vizualno-osjećajni dojam jednak je poput prizora ili osjećaja kao da se nalazite negdje u latino-američkim prašumama te se pred vašim vidnim poljem započinju ukazivati izgubljeni te ruševni ostaci kamenih građevina drevnih Maja. No, da vrijednost ovih, naših ''Majanskih'', odnosno ilirskih, u gustu prašumu, zaraslih, ruševina te monumentalnih kamenih ostataka, bude čak još višestruko izraženija te veća nego li su spomenuti lokaliteti Maja u prašumama Latinske Amerike, jasno nam te neporecivo pokazuje starost svega ovoga što se na ovim našim terenima i po ovim našim brdsko-gorskim prašumama krije, a koja seže čak u vrijeme od prije 4000 godina, kada Maje tek što su započinjale svoj civilizacijski razvoj, i kada su tek gradili humke od blaga i zemlje, vrlo rijetko od kamena, a gotovo nikako s monumentalnim kamenim blokovima. U toj našoj ''ilirsko-majanskoj'' avanturi probijanja kroz gustu i totalno neprohodnu prašumu, u našem slučaju eumediteransko-submediteransku prašumu te pramakiju gigantskih smreka, zelenika, česvine, pa i planike, odnosno meginje, lemprike, i drugog sličnog toploljubivog bilja, još jedna dodatna podudarnost upravo naspram Majanskim civilizacijama izgubljenima u džunglama Latinske Amerike, jest činjenica da se i u nas u našim navedenim prašumama te pravim brdskim džunglama mogu pronaći isto tako i ruševine monumentalnih kamenih, odnosno suhozidnih, građevina, koje po svim svojim izvornim prepoznatljivim karakteristikama arhitekture te barem nekog grubog ili okvirnog izgleda, možemo čak smatrati ruševinama stepenastih proto-piramida, pri čemu je riječ o naravno ničemu drugome već o ostacima monumentalnih ilirskih gomila. I upravo dodatna vrijednost leži u neospornoj činjenici da su ove naše ilirske stepenaste proto-piramide, odnosno piramidalne stepenasto ozidane gomile, u odnosu na dobro poznate majanske u džunglama Latinske Amerike, ne samo starije određeno vremensko razdoblje, već su čak i višestruko starije, čak i do dva, pa i tri, puta starije nego li su većinski prisutne klasične ili karakteristične piramide Maja koje datiraju iz klasičnog razdoblja civilizacije Maja, a to je svakako period mlađi od 6,7, pa i 8. stoljeća nove ere. Stoga jedno pravo i nevjerojatno čudo, predstavlja, te treba biti, sama činjenica da mi u našim prašumama po brdima, gorama, kanjonima, pa i planinskim lancima Dinarida, odnosno na predjelima Dalmacije te Hercegovine, posjedujemo skrivene te izgubljene drevne piramidalne građevine, odnosno ilirske proto-piramide, koje su i dalje te još uvijek nakon nevjerojatnih 3, pa i 4 tisuće godina proteklog vremena od njihove izvorne izgradnje, ostale još uvijek nadzemno očuvane u fascinantnim te začuđujućim proporcijama dimenzija te sa mjestimično čak i sačuvanom izvornom arhitekturom stepenastog suhozidnog podzidavanja ili zidanja bočnih stranica ovih nevjerojatnih drevnih prapovijesnih dragulja našeg prostora. 

No, da se vratimo samom ljubuškom te hercegovačkom, pravom i nedvojbenom, prapovijesnom graditeljskom dragulju, odnosno iznimno vrijednom kuriozitetu svjetskog ranga, promatrajući topografski te tlocrtni izgled, a to je ''ljubuško ilirsko srce'', odnosno upečatljiva prapovijesna ilirska gradina iznad sela Dole te Vojnići. Kroz spomenute autorove dodatne te naknadne obilaske čitave okolice same gradine, kako onog centralnog dijela omeđenog srcolikim suhozidnim bedemima, tako i svih onih okolnih te perifernih područja izvan granica spomenutog bedema, razotkrivene su određene vrlo zanimljive, pa i atraktivne, osobitosti iz domene geoarheologije. Odnosno, riječ je o spojevima ili kombinaciji prirodnih-geoloških karakteristika te prapovijesne, najčešće, suhozidne, gradnje, ali i slučajeva postavljenih zasebnijih megalitskih kamenih blokova ili pak gromada. U tom kontekstu vrijedi spomenuti da se nešto malčice zapadnije od najviše te najistaknutije gradinske akropole, odnosno gradinske dominante koju sačinjava najviša istaknuta stijena na kojoj se nalazi srcoliki suhozidni bedem, prostire jedan vid omanjeg no vrlo upečatljivog stjenovitog grebena. Ovaj stjenoviti greben koji je u rubnim dijelovima dosta okršen i gotovo subvertikalnih nagiba padinskih strana, na samom svom vršnom dijelu sadržava jako interesantne gotovo potpuno zaravnjene dijelove vapnenačkih gornjih slojnih ploha. Upravo su u jednom dijelu ruba te masivne i poprilično zaravnjene slojne vapnenačke plohe razotkriveni očito te nedvojbeno od strane ljudske ruke, odnosno od strane prapovijesnih stanovnika Ilira, specijalno te pomno postavljeni ogromni kameni blokovi. Moguće da je riječ o kakvim kultnim, obrednim, odnosno arheoastronomskim, kamenim megalitskim instalacijama, no moguće je isto tako da je ovo svojevrsno predziđe samoj glavnoj akropoli s glavnim bedemima od strane ili smjera zapada. Osim spomenutog te bez ikakvih sumnji interesantnog ovog kombiniranog geo-arheološkog predjela same gradine na njenom istočnom segmentu vršne akropole, s druge pak strane autor je obilaskom čitavog centralnog dijela razotkrio na njemu, iako na prvi pogled izrazito teško, pa i gotovo nikako, vidljive, jako enigmatične suhozidne konstrukcije, te određene forme suhozidnih objekata, koje bi mogle biti kakve vršne ilirske palače, moguće isto tako i ostaci kakvih ilirskih kamenih nastambi, ili je pak i ovdje riječ o određenim kamenim, u ovom slučaju, suhozidnim, konstrukcijama izgrađenima u sklopu  ili kontekstu već opisivanog monolitnog, najvjerojatnije arheoastronomskog segmenta vršne istočne stijene. U svakom slučaju ova gradina nudi zaista jako puno misterioznih enigmi, koje će tek možda neka buduća pobliža sagledavanja raspoznati ili objelodaniti u punijem svom svjetlu. 

Nadalje, posebice vrijedi istaknuti činjenicu kako se moguće, i posve vjerojatno, najzanimljiviji, ali i za stanovnike, odnosno izvorne graditelje ove upečatljive gradine, najbitniji dio samog vršnog te centralnog dijela gradinske akropole, krije na njegovom istočnijem segmentu gdje je autor ovog članka razotkrio postojanje jedne zaista impresivne, najvećim dijelom prirodno-geološki producirane monolitne, te zaglađene, vapnenačke stijene, koja je na svojim vršnim segmentima vidljivo dozidana te modificirana na taj način da se ovdje očituje jedno perfektno drevno mjesto ili pozicija za osmatranje izrazito pogodnog te jako preglednog istočnog horizonta, gdje se savršeno u taj istočni horizont uklapaju ili preklapaju vrhovi Markovišta, Klobuka, gradine na Litici, kao i svih susjednih istaknutijih vršaka te uzvišenja s ovih istočnih strana gradine na uzvišenju Humac. S obzirom na sve direktno na terenu spoznate te razotkrivene činjenice, ovdje se posve opravdano pretpostavlja postojanje izvornog kultnog gradinskog, i to ponajprije, arheoastronomskog, prostornog segmenta, same gradine, odakle su izvorni stanovnici mogli na jedan izrazito pogodan, kao i precizan, način, promatrati točne pozicije izlazećeg sunca na bitne datume kao što su ljetni, zimski, solsticij, ravnodnevnice, drugi bitni prapovijesni datumi, ali i isto tako izlazeće bitnije te upečatljivije planete poput Venere, Marsa, Jupitera, Saturna, Merkura, kao i ništa manje vrijedne skupine zvijezda Plejade, odnosno sazvježđa Oriona, Lava, Bika, Ribe, itd. Ne smijemo naravno zaboraviti spomenuti i sasvim sigurno osmatranje izlazećeg mjeseca, te mjerenje ili bilježenje svih njegovih kretanja, faza, posebice faza punog mjeseca, i slično. Sve su ove stvari i činjenice koje se tiču prapovijesnih arheoastronomskih segmenata te stavki, i to od strane pojedinih istaknutih stranih arheologa ili stručnjaka u tom polju, neporecivo dokazana na nekolicini istaknutih regionalnih te svjetskih drevnih arheoastronomskih lokaliteta, kao što  su čuveni Stonehenge, zatim Abu Simbel, pa potom i čuveni Kokino u Makedoniji, pa potom Nabta Playa, Newgrange, te nekolicina sličnih prapovijesnih opservatorija te zvjezdano-nebeskih ritualnih lokaliteta diljem svijeta. Posve je druga priča i drugi par cipela, situacija gdje bi neki određeni, uglavnom malobrojni, pojedinci iz redova domaće povjesničarsko-arheološke struke, koji su posve i očito, u ove prethodno rečene neporecive arheološke, odnosno arheoastronomske, činjenice, totalno neupućeni ili neupoznati (ponekad i u tolikoj mjeri da rigidno te svjesno odbijaju prihvatiti ove neporecive arheoastronomske kultne prapovijesne činjenice, kao i uputiti se u iste), iste krenuli ismijavati, izrugivati, omalovažavati, i slično, što nam pak isključivo s te strane pokazuje ograničenost takvih pojedinaca, a nipošto realno, i na terenu neporecivo prisutno, činjenično stanje, odnosno materijalno neporecivo prisutne dokaze i segmente koji sasvim jasno upućuju na arheoastronomske obrasce prapovijesnog ritualnog obilježavanja određenih pozicija i dijelova terena, poglavito onih na istaknutim istočnim pozicijama vrhova stjenovitih dominantnih uzvišenja. No, kako ne bi isključivo bilo sve vezano za ovaj jedinstveni ljubuški, hercegovački, pa i regionalni, svjetski, gradinski prapovijesni, odnosno monumentalni suhozidni, lokalitet, u relacijama prapovijesnih kultnih, arheoastronomskih ili pak sličnih ritualnih, karakteristika, pokazuju nam, pa i dokazuju, određeni drugi materijalni neporecivi segmenti koje je autor ovog bloga razotkrio te fotografirao diljem prostranog dijela s neposrednih južnih, nižih ili prisojnih, padinskih, strana, u odnosu na sami vršni dio ove upečatljive akropole. Naime, ovdje se nalazi, odnosno ovdje je razotkriven, jedan čudesan geoarheološki neporecivi ilirsko-prapovijesni prostor koji je bio u svojoj primarnoj funkciji naseobinskog karaktera. Da je tome tako, pokazali su autorovi uvidi te otkrića da se ovdje, na prostranim, te relativno strmim, no s druge pak strane izrazito vješto u geotehničkom smislu ovomn strmom terenu prilagođenim te modificiranim, terasastim segmentima, kriju mjestimično i prostranije naseobinske terase koje su doslovno krcate kako fragmentima karakteristične brončanodobne keramike, tako i posebice vrijednim, odnosno upravo u tom spomenutom segmentu naseobinskog karaktera, jako indikativnim, fragmentima tzv. kućnog lijepa, odnosno pečene zemlje. Ponegdje su čak razotkriveni i niski temeljni suhozidni ostaci, odnosno fragmenti te segmenti izvornih suhozidnih sokla, koji su predstavljali temeljne te najniže graditeljske segmente prapovijesnih ilirskih kuća. Ovdje se u konačnici može neporecivo zaključiti, a temeljem svih spoznatih te razotkrivenih materijalnih činjenica i pokazatelja, da se na ovom prostranom padinskom prisojnom dijelu ove jedinstvene ilirske gradine kriju serije naseobinskih terasa gdje su se očito u nizovima sterale poprilično brojne ilirske, odnosno, prapovijesne drvene kuće, kojima je najdonji dio ponekad bio i od kamena, odnosno suhozida, dok je u velikom broju slučajeva bila riječ o kompletnim kućama od drveta. 

Dakle, u konačnici, ukoliko bi krenuli u mislima te vizualno dočarati izvorni izgled ove prekrasne i jedinstvene gradine, odnosno čitavog ovog prapovijesnog monumentalnog lokaliteta na brdu Humac, pred našim vidnim poljem bi se ukazao prizor jednog zaista vrhunski moćnog i upečatljivog prapovijesnog pravog svojevrsnog ilirskog ''gradića'', koji je sastavljen od nizova poredanih stambenih terasa sa drvenim, djelomično i kombiniranim kameno-drvenim, ilirskim kućama, iznad kojih se pruža impozantna vršna stjenovita akropola na kojoj su podignuti masivni i megalitski suhozidni bedemu s jedinstvenim srcolikim tlocrtom, te na čijoj je istočnoj rubnoj te vršnoj strani, podignuto na kamenu živcu i svojevrsno glavno ritualno svetište, po svemu sudeći jedan oblik arheoopservatorija, na  koji su se tijekom bitnih datuma u godini redovito uspinjali stanovnici iz neposredno smještenih nižih drevnih kuća, te obilježavali, osmatrali te častili pojave, odnosno izlaske, sunca na njima najbitnije datume (zimski, ljetni, solsticij, ravnodnevnice, i drugi datumi), kao i druga nebeska tijela. Po svemu sudeći u tom kontekstu te neporecivoj geomorfologiji, ujedno i neporecivoj pedologiji, koje se prostiru kako danas, tako i prije 3,4 tisuće godina, u neposrednim visinski nižim okruženjima ove gradine, a posebice izraženo u nižem dijelu s južne te jugoistočne strane gdje se prostire plodne poljske površine (danas se ovdje većinom sadi čuveni Vojnićki rani krumpir, kao i drugo vrijedno voće i povrće, uključujući i danas sve češće i češće sađene prekrasne masline), izvorni stanovnici Iliri koji su podigli bili sve ove svoje drevne te kameno-drvene kuće, odnosno i samu glavnu vršnu gradinu, bavili su se kombiniranim aktivnostima, kako poljoprivrede i uzgoja, tako i neporecivog stočarenja, odnosno čuvanja svog blaga. Odnosno u skraćenom smislu rečeno, Iliri s ''ljubuškog ilirskog srca'', predstavljali su i bili, drevni poljoprivrednici, kao i drevni stočari. 

U svom tom, neporecivom kontekstu, kojega neporecivo dokazuju brojni neporecivi te na terenu jasno zapažajući materijalni ostaci, postaje nam posve jasna činjenica da su isti ovi Iliri jednostavno morali, za svoje potrebe, kako čuvanja njima bitnog stočnog blaga, odnosno stoke krupnog te sitnog zuba, tako i za eventualne poljoprivredne aktivnosti, ograditi, odnosno omeđiti, a to je naravno putem suhozidne gradnje, sve bitnije prostore krških depresija, odnosno krške vrtače sa imalo većim površinama pod travom ili sa tlom, pa bila danas u tim (drevnim i zaboravljenim te zapuštenim) vrtačama i prava šuma, ili bolje rečeno, prašuma, sve su se ove površine reljefnih depresija, vrtača te udolina, pri čemu se posebice misli na sve takve reljefne pojave neposredno sjevernije od gradine na Humcu, pa čitavom prostranom visinskom krškom platou Ljubeća, od Klobuka, Litice, preko Zelenikovca pa sve do krajnjeg sjeverozapada i vršnog segmenta s toponimom Trstike, jednostavno tijekom vladavine Ilira stočara, kao i Ilira poljoprivrednika, i to čak već od početaka brončanog doba, krenule obzidavati te na taj način parcelirati putem izgrađenih suhozida, kako bi se između svih, očito brojnih ilirskih stanovnika svih ovdje prisutnih neporecivih gradinskih kompleksa, ujedno i jasnije definirali suvlasnički odnosi, odnosno koji će točno Iliri, s koje točno gradine (ili s ove na Humcu, ili s one na Litici, ili pak s one najveće i najurbaniziranije na Brdu, tj. Gradini zapadno od Markovišta, ili pak s uzvišenja Golo brdo, pa i Zelenikovca, odnosno prostora ispod Zelenikovca koji je idealan za prapovijesno stanovanje Ilira), na koje točno vrtače ili reljefne depresije, udoline ili drage, dovoditi svoju stoku, odnosno ponegdje i saditi štogod od biljaka koje su uzgajali. Posve je druga, i posve je razumljiva, daljnja priča, gdje su brojne ove ilirske, još od tih ilirskih, vremena, suhozidima obzidane, vrtače i udoline, u kontinuitetu nastavile preko srednjeg vijeka, posebice vremena novije povijesti, pa do u recentnija vremena prošlih stoljeća, iskorištavati, pri čemu su spomenuti drevni suhozidi, odnosno i čitave ove drevne vrtače, promijenile svoje vlasnike, kao što će ih i dalje mijenjati na način da će recimo u periodu budućnosti za nekih 100, 200, 500 godina i dalje, sasvim sigurno i neporecivo vlasnici svih ovih vrtača biti posve drugi nego što su to danas. Ukoliko bude postojalo svijeta kakvog poznajemo, kao i ljudskog roda na njemu. 

Još jedna vrlo interesantna zanimljivost iz već spomenute domene geoarheoloških relacija, razotkrivena je u neposrednom podnožju vrha te glavnih gradinskih bedema, na zapadnijoj padinskoj strani akropole ove upečatljive prapovijesne gradine. Naime, ovdje se nalazi jedan kolosalan, pa barem trideset i više, tona teški, kameni monolitni blok, koji, gledajući ga iz nešto malo udaljenije distance na kvalitetnijim zumiranim fotografijama, posjeduje vrlo upečatljivi oblik izduženog srca. Pobližim te direktnim terenskim obilaskom čitavog podnožja te neposredne okolice ovog upečatljivog megalitskog, ustvari monolitnog, gigantskog kamenog bloka, autor ovog bloga, ustanovio je zanimljivu činjenicu da bi se čak moglo ovdje raditi i o ljudski, odnosno ljudskim rukama, namjenski te sa svrhom i namjerom, postavljenom, ustvari uspravljenom, kamenom bloku ogromne višetonske težine. Ukoliko bi to bio uistinu slučaj, onda bi ovdje bila prvorazredna monumentalna arheološka spomenička senzacija, koja bi bila predstavljena jednim od najvećih prapovijesnih megalitskih menhira ili uspravljenih kamenih megalitskih blokova na širim područjima te u regiji. Ipak, s druge strane, izvjesna je mogućnost da se ovdje u primarnom smislu radi o prvenstveno prirodnoj, odnosno geološko-geomorfološkoj pojavi, predisponiranoj tektonskim procesima, pri čemu je u tom kontekstu producirana ovakva ogromna gigantska ''stršeća'' monolitna stijena, no pri čemu se ne isključuje njezina naknadna modificiranost te dorađivanje, kao i obredno-ritualno ili pak simboličko-reprezentativno iskorištavanje, od strane autohtonih Ilira koji su podigli i samu gradinu, te brojne stambene terase i kuće u doslovno neposrednom dodiru ove upečatljive monolitne stijene. Bilo kako bilo, u svakom slučaju, te neporecivo jest to, da se ovdje nalazi jedan vrhunski atraktivan (geološko-geomorfološki, te moguće i geoarheološki) oblik ili spomenik, smješten u samom prostornom kontekstu ove jedinstvene srcolike prapovijesne gradine. A što se još sve krije u prostornim nastavcima, kako u onom nešto neposrednijem prostorno-terenskom okruženju ove dominantne gradine, tako i na nešto malčice udaljenijim, no bez sumnje s ovim prostorom povezanim te nedjeljivim, prostorima u pravcu juga i jugozapada, promatrajući sve to u kontekstu geoarheoloških, kao i geobotaničkih, karakteristika, moći ćete pročitati s detaljnijim opisima u poglavljima koja slijede iza ovog teksta.  

''Hercegovačko Biokovo'' – zona neotkrivenih senzacionalnih geoarheoloških čudesa i atrakcija monumentalnih gradnji drevnih Ilira

Kao što smo naznačili u prethodnom uvodnom poglavlju, ovdje se radi o prostoru te dijelu Hercegovine, kojega u generalnom strukturno-tektonskom, kao i geomorfološkom, kontekstu, odnosno sklopu, možemo odrediti kao svojevrsno, ili pak figurativno prozvano, ''hercegovačko Biokovo''. 

Riječ je krajnjem jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, odnosno o krajnjem zapadnom, kao i sjeverozapadnom, dijelu općine Ljubuški, te isto tako jednom manjem dijelu općine Grude u njenom najjužnijem predjelu. Ovdje se prostire zaista upečatljivi geomorfološko-geološki kompleks srednje visokog pobrđa, koji u svom nastavku na zapad, prelazi u pravi planinski kompleks, koji je sačinjen od strmih brdsko-planinskih lanaca ili pak stožastih uzvišenja mahom visina preko 500,600 i 700 metara. Ukoliko pak promatramo geografsku ili topografsku kartu čitavog ovog prostora s jasno vidljivim nazivima svih prisutnih toponima, kao i svih ostalih naziva, kota, uzvišenja i slično, možemo uvidjeti kako se ogranak gorja Kruševica koji se prostire između sela ili udoline Kašće te udoline kod sela Jabuka i Dole sa sjeverne strane, u pravcu prema zapadu te u republici Hrvatskoj produžuje kontinuirano u vrlo istaknuto gorje te masiv, gdje se izdvajaju dva najveća planinska uzvišenja Šibenik (1314 m.n.v.), te Mihovil (1245 m.n.v.). Najveći vrh gorja Kruševice, koji se nalazi u hercegovačkom dijelu, odnosno na prostoru općine Ljubuški, jest vrh Vrlosinj sa svojih 954 m.n.v., a koji ujedno predstavlja i najviši ili najveći vrh u čitavoj općini Ljubuški. Sjeverno od upečatljivog brdsko-planinskog lanca Kruševice, pruža se ujedno i najsjevernija zona s vazdazelenom eumediteranskom vegetacijom sastavljenom od necrnogoričnog vazdazelenog šumskog pokrova, u okvirima BiH, a riječ je o Kruševicama jako sličnom brdsko-planinskom kompleksu i zoni koja se naziva Ljubeć. Ujedno, potrebito je spomenuti kako su ova dva upečatljiva lanca gorja i uzvišenja, Ljubeć i Kruševice, međusobno odijeljena jednom relativno strmom te dubokom dragom, ili udolinom, uz koju se nalaze sela Vojnići, Vodice, Dole, Greda i Jabuka. 

U geološko-geomorfološkom, te ujedno i strukturno-tektonskom, kontekstu, ogranci identičnog brdsko-planinskog pojasa, koji se krije na krajnjem spomenutom sjeverozapadnom dijelu općine Ljubuški, a koji pripada krajnjem istočnom ogranku masiva veličanstvenog Biokova, nastavlja se prostirati i na susjednu zapadno-hercegovačku općinu Grude. Ovdje se pak, ovi ogranci brjegova, uzvišenja, pa i planinskih kosa te padina, ili pak nešto rjeđih i vrhunaca, u hipsometrijskom smislu nešto snižavaju, pa je tako dio figurativno, ali u spomenutom geološko-geomorfološkom kontekstu utemeljeno, prozvanog ''hercegovačkog Biokova'', koji se nalazi unutar granica općine Grude, omeđen s najistaknutijim kotama te uzvišenjima Volarica (585 m.n.v.), V.Jagodnik (592 m.n.v.), Zminjac (684 m.n.v.) te na samom sjeverozapadnom rubu područja Drinovačkog brda, gotovo direktno na samoj liniji državne granice s republikom Hrvatskom, nalazi se istaknutija kota ili uzvišenje Babnjača, odnosno Opačkova glavica s kotom na 692 m.n.v. Ujedno na istoj ovoj koti krije se jedna impresivna ilirska, djelomično i megalitska, gradina, kojoj polovica arhitekturno-rasterske ili graditeljske površine ulazi u teritorij susjedne republike Hrvatske (promatrano na geoportalima i zračnim, ortofoto snimcima, s uključenim linijama razgraničenja svih pojedinih katastarskih parcela ili čestica). Iz svega ovoga, i prethodno opisane, strukturno-geološke te geomorfološke situacije, jasno ćemo moći uvidjeti kako se zaista visinski najveći, odnosno najviši, ali ujedno i baštinskim bogatstvima koji su totalno neistraženi, pa i totalno netaknuti, najbogatiji predio ''hercegovačkog Biokova'', krije ponajviše na prostoru krajnjeg sjeverozapadnog dijela općine Ljubuški, pri čemu se fokusirano i nadalje u nastavku pisanja ovog ekskluzivnog promotivnog te opisnog blog članka, možemo prije svega dakle orijentirati upravo na predio koji je omeđen sa zapadnih strana najvišim kotama Vrlosinjom te M.Kruševicom, te koji seže preko čitavog masiva i brdsko-gorskog lanca Kruševica, pa sve nadalje sjevernije te sjeveroistočno iznad doline ili uvale kod sela Dole, Vojnići, Vodice i Jabuka, gdje obuhvaća spomenuti još prostraniji te upečatljiviji, ali i netaknutiji te neistraženiji, izrazito misteriozni i enigmatični, brdsko-gorski kompleks Ljubeć. U okviru područja Ljubeća, ovdje se uključuje i pribrajaju svakako njegove najistaknutije brdsko-planinske kote Trstike (822 m.n.v.) i Jurina glava (735 m.n.v.) na zapadnom dijelu, te isto tako dominantne te reljefno jako istaknute kote Golo brdo (Grečica) na visini od 602 metra i upečatljivo uzvišenje Zelenikovac (600 m.n.v.).

Pa idemo malo pobliže ili fokusiranije pogledati koje se to sve, i kakve, geoarheološke atrakcije, kriju te nalaze, na ovom predmetnom te fokusirano promatranom području jedinstvenog ''hercegovačkog'', ustvari i ''ljubuškog Biokova''. U prvom redu ovdje se razmatraju, u kontekstu izraza ''geoarheološke'', svi oni oblici prije svega one prapovijesne baštine, koja se može okarakterizirati kao prvenstveno kamena baština, te sva ona, dakle kamena, prapovijesna baština, koja pri tome uključuje nadasve upečatljive te izrazito vrijedne kamene suhozidne, ustvari monumentalne, ostatke prapovijesnih, ilirskih, kompleksa i zdanja, poznatijih pod nazivima ''gomile'', kao i ''gradine'', pri čemu osim toga, svo to geoarheološko kameno bogatstvo baštine uključuje i svu onu prateću, te od prethodno spomenutih prapovijesnih arheoloških kamenih ostataka gradina te gomila nedjeljivu, prirodnu, ustvari geološku, geomorfološku, kao i geobotaničku, baštinu. I zaista ukoliko promatramo istinski, iskreno, te prije svega vizualno detaljnije, svu tu prethodno navedenu, kamenu i geoarheološku baštinu, koja je prisutna unutar spomenutog jedinstvenog prostora  ''ljubuško-hercegovačkog Biokova'', možemo vrlo brzo uvidjeti kako ovo misteriozno područje sadržava brojne upečatljive te vrlo atraktivne oblike ove drevne i kamene baštine, koja pak do dana današnjeg, pa možemo slobodno to tako kazati, predstavlja još uvijek jedan totalni upitnik, jednu totalno i potpuno nepoznatu misteriju, jedno, ustvari veliko neistraženo čudo, koje tek čeka svoju svjetliju budućnost kako bi se u svoj svojoj istinskoj jako velikoj vrijednosti predstavilo putem medija, i na taj način dobilo zasluženi pečat, kakav neosporno zaslužuje. 

Pa krenimo u početku s čudesnim oblicima te lokalitetima geoarheološkog bogatstva, predstavljenima s ostacima svima toliko interesantnih ilirskih monumentalnih ili megalitskih gradina, kao i gomila. No, osim njih, ovdje treba spomenuti kako se u ovo geoarheološko, i ustvari prapovijesno, bogatstvo, koje krije ovaj dio zapadne Hercegovine, nesumnjivo trebaju ubrojiti i svi oni ostaci koje je autor ovog bloga putem detaljnih i fizički napornijih direktnih terenskih obilazaka te avantura, razotkrio, a koji se tiču, ajmo tako reći ''atipičnih'' prapovijesnih gradina, ustvari onih dijelova terena koje možemo okarakterizirati kao vangradinska naselja, kao obredne ili ceremonijalne platforme, kao vršna svetišta Ilira, kao drevne arheoopservatorije, posebice vrijedne monumentalne ili megalitske strukture zasebnijih kamenih, no ljudskom rukom, u prapovijesnim vremenima, postavljenih ogromnih te višetonskih blokova, koji bi se u konačnici mogli okarakterizirati kao svojevrsni megalitski dolmeni, menhiri, kromleci, ili pak prijelazni tipovi između dolmena, menhira i određenih sličnih prapovijesnih megalitskih kultnih struktura. Također u ovaj oblik geoarheološkog bogatstva kojim se diči ovaj kraj hercegovačkog te ljubuškog Biokova, nipošto ne smijemo zaboraviti spomenuti te uključiti i oblike speleoobjekata, posebice svih onih pećina, pripećaka, abrija ili potkapina, koji su sasvim izvjesno iskorištavani još od drevnih prapovijesnih vremena te lokalnih Ilira, kao bitne kultne ili moguće čak i boravišne, destinacije. Jedan znatan brojčani udio svih prisutnih i prethodno rečenih prapovijesnih kamenih bogatstava i baštine, predstavljene prije svega, nepoznatim te neistraživanim, gradinskim, kao i gomilskim, lokalitetima, autor ovog bloga je u proteklom periodu od nekih 8 do 4, 5 godina, jako aktivno bio obilazio i direktno na terenu ili in-situ proučio, odnosno načinio tisuće i tisuće izravnih in-situ fotografija svih zanimljivih struktura, te svega autoru spoznatoga kao i razotkrivenoga, a da nosi određene karakteristike zanimljivosti ili atraktivnosti. 

U tom kontekstu, također ovom prilikom treba spomenuti i to, kako među svim tim posjećenim te proučavanim monumentalnim ilirskim nepoznatim gradinskim te ostalim, gomilskim ili sličnim, lokalitetima, koji se sakrivaju u danas jako nepristupačnim te neprohodnim krško-prašumskim predjelima hercegovačko-ljubuškog Biokova ( velika brdsko-gorska zona Kruševica-Ljubeć-Klobuk brdo), dosada na ovim internetskim te blog stranicama, kao i na društvenim mrežama, nije gotovo ništa bilo detaljnije promovirano niti opisivano, pa iz svog tog razloga, sve ovo što slijedi u nastavku ovog promotivnog opisnog članka, predstavlja jednu pravu ekskluzivu te prva javna i medijska, ujedno i pozitivna, predstavljanja određenih drevnih monumentalnih gradinskih lokaliteta Ilira s ovog područja Bosne i Hercegovine, kao i u okvirima šireg prostora. 

U nastavku generalnog tekstualnog navođenja, ujedno i ekskluzivnog medijskog prezentiranja, ustvari prvog opisivanja, prapovijesnih ilirskih gradinskih (kao i onih gomilskih) lokaliteta na čitavom promatranom području zone (geoparka) Kruševica-Ljubeć, odnosno na brdsko-gorskom pojasu između sela Kašće, Vojnići, Vodice i Dole, pa sve do granice prema općini Grude, neće se ulaziti u detalje o tome da li su i kako su pojedini ovi gradinski (gomilski) prapovijesni lokaliteti dosada, ili pak u vremenu novije povijesti, na bilo koji, ''službeni'' literarni, ili kakav administrativni, način ''zavedeni'', registrirani, naznačeni, pa čak moguće i djelomično negdje ''opisivani'' kroz većinom par jako kratkih i grubih općenitih navoda (rečenica), s obzirom na neporecivu i svima kao dan jasnu činjenicu da gotovo niti jedan od sveukupno prisutnih ovdje prapovijesnih monumentalnih lokaliteta nije bio dosada detaljnije na internetskim ili mrežnim stranicama, odnosno na društvenim mrežama, detaljnije promoviran, opisivan, ili pak svima javno prezentiran kroz kvalitetnije fotografije načinjene na samom licu mjesta s vidljivim monumentalnim strukturama. Jedini izuzetak tome predstavlja, zaista spektakularna prapovijesna i ilirska gradina, ustvari jedan pravi ilirski grad, na prostornoj poziciji lokaliteta zvanog Brdo, koji se krije neposredno zapadnije od također upečatljivog lokaliteta i drevnog uzvišenja Markovište, u zoni sela Klobuk. Ova upečatljiva ilirska gradina bila je na jedan ekskluzivan i preliminaran, medijski, odnosno internetski, način, svima javno prezentirana, upravo putem jednog detaljnijeg opisnog, pa i popularno-znanstvenog, članka napisanog od strane autora ovog bloga prije više od 10 godina. Članak je svima javno dostupan na mrežnoj stranici i linku :  https://hercegovina-geoarheo.blogspot.com/2014/10/arheoloska-misterija-kod-ljubuskog.html . Identičan ovaj lokalitet, također je se kroz jedan medijski natpis i članak pojavio na internetskim, pa i pojedinim tiskanim, izvorima, u vremenu novije povijesti (period posljednjih par godina), no riječ je dakako o sekundarnom i kasnijem navođenju i opisivanju, no svakako vrijednom u kontekstu medijske, itekako poželjne, pozitivne ili detaljnije, promocije svih ovakvih, prije svega onih ilirskih, zaboravljenih, i od strane struke i mnogih viših instanci, turenih pod tepih, pa i svjesno omalovaženih te obezvrijeđenih, monumentalnih kamenih kompleksa i nalazišta koje poznajemo pod nazivima gomile i gradine. S obzirom da će se u nastavku ovog rada ili članka, preliminarno prezentirati kroz jedan detaljniji opis, jedna zaista jedinstvena gradina ( u pogledu svog nadasve jedinstvenog tlocrta, odnosno tlocrtne arhitekture suhozidnih bedema), ne samo u okviru općine Ljubuški, već u okviru mnogo šireg prostora, pa i regije, odnosno svjetske razine, ovdje ćemo stoga u nastavku ispod ovog dijela teksta, također po prvi puta medijski prezentirati grublje naznačene prostorne pozicije (priložena grafička ilustracija te mapa u nastavku), popraćene naknadnim kraćim generalnim opisivanjem, svih onih lokaliteta iz prapovijesnog, odnosno ilirskog, perioda, na kojima se krije određeni vid gradinskih, gomilskih, ili pak kakvih sličnih te monumentalnih kamenih, suhozidnih, struktura, koje je autor ovog članka, jednim dijelom topografski detektirao i razotkrio, a jednim određenim dijelom čak i izravno bio obilazio te detaljnije fotografirao, a koje se kriju na razmatranom području slikovitog i nadasve misterioznog područja geoparka Kruševica-Ljubeć, odnosno na krajnjem sjeverozapadnom dijelu općine Ljubuški. 

a. Sjeverni dio – zona Ljubeć-Zelenikovac-Klobuk brdo

Ovdje se kriju, kao što smo i naznačili te naveli u prethodnom dijelu teksta, zaista pojedine izrazito upečatljive, dimenzijama jako velike, pa i prave protourbanizirane, gradine, koje većinom datiraju u razdoblja Posuške kulture, odnosno period od prijelaza iz eneolitika u rano brončano doba, pa do otprilike sredine brončanog doba, eventualno do u ranije periode kasnog brončanog doba. U sveukupnom te aproksimativnom pogledu ovdje govorimo o većinskoj starosti svih ovih čudesnih ilirskih te često i monumentalnih ili megalitskih gradinskih ili vangradinskih kompleksa, a što uključuje naravno i sve one dominantnim položajem te dimenzijama arhitekture izraženije gomile na vrhuncima, koja seže u period od 2200 pa do otprilike 1700 godina prije Krista. Promatramo li čitav ovaj sjeverniji prostorni pojas promatranog područja figurativno prozvanog ''geopark'' Ljubeć-Kruševica, otprilike u smjeru od sjeverozapada prema jugoistoku, ili obrnuto, na priloženoj te specijalno editiranoj grafičko-ilustrativnoj satelitskoj karti ili mapi svih od strane autora ovog članka evidentiranih prapovijesnih (ilirski) monumentalnih lokaliteta (naznačenih zvjezdicama), uvidjeti ćemo kako se posebice ističu četiri takva prapovijesna te monumentalna ilirska (gradinska, ili pak atipično gradinska) lokaliteta. 

Krenemo li ova četiri najznačajnija lokaliteta promatrati od krajnjeg jugoistočnog predjela ovog sjevernijeg promatranog dijela čitavog ovog čudesnog prirodno-geo-arheološkog izgubljenog raja iznad Ljubuškog, vidjeti ćemo da početni takav lokalitet predstavlja već ranije navedena izrazito upečatljiva te moćna ilirska gradina koja je smještena na vrhu jednog spektakularnog stjenovitog uzvišenja zvanog Klobuk brdo, no ujedno i na topografskim ili ostalim kartama, naznačenog jako indikativnim toponimom ''Gradina''. Budući da je ovdje riječ o zaista jednom spektakularnom ( u pogledu geomorfološko, geoarheoloških karakteristika) pa i senzacionalnom ilirskom gradinskom lokalitetu, kojega je autor ovog bloga te članka opisao u gore naznačenom ranijem blog uratku prije više od 10-ak godina, nećemo se ovom prilikom pretjerano ovdje osvrtati na njega, s obzirom na činjenicu da svatko onaj tko je zainteresiran za više informacija, pa i ilustracija, ovog misterioznog te spektakularnog monumentalnog ilirskog gradinskog lokaliteta, to može jednostavno uvidjeti pogledom ili klikom na pridanu mrežnu poveznicu na spomenuti autorov članak. No, itekako je potrebno ponovno naglasiti, pa ujedno i dopuniti sve ranije autorove spoznaje, koje su ipak bile u ovom preliminarnom i ekskluzivnom medijskom predstavljanju te blog članku, koliko toliko ograničene, pa i nepotpune, moguće djelomično i neispravne, s obzirom na jako bitnu činjenicu koja nam govori da je autor bloga u međuvremenu, od vremena pisanja tog prvotnog članka, pa sve do perioda posljednjih četiri do pet godina, čitavu ovu gradinu bio višestruko obilazio te fotografirao, poradi interesa spoznavanja geološko-geoarheoloških, geotehničkih parametara monumentalne prapovijesne suhozidne gradnje, ali i isto tako i spoznavanja određenih prisutnih geoloških atrakcija kao što su upečatljivi tornjasti krški reljef, raznolike forme i oblici stijena i labirinta među stijenama, pa onda i čak pojedinih speleo-objekata, pa potom i upečatljivih nalazišta fosilne makrofaune iz perioda vladavine dinosaura (mezozoika), te posebice onih iz nešto mlađeg geološkog perioda paleogena, odnosno eocena, i sličnih fokusiranih zona interesa te proučavanja. Kroz sve te naknadne te jako detaljne, ujedno i često jako fizički naporne, terenske obilaske, ovog drevnog gradinskog monumentalnog lokaliteta, autor je uistinu spoznao jednu fascinantnu pa i senzacionalnu činjenicu da se ovdje krije jedna zaista jedinstvena, kao takva, prije svega, protourbanizirana, ilirska, prapovijesna, akropola, ustvari jedna jedinstvena prapovijesna gradina, koja je jedinstvena po mnogim parametrima te geoarheološkim osobitostima ne samo na području ovog dijela jugozapadne Hercegovine, već i na čitavom širem području, pa moguće čak i u okvirima čitavog južnog dijela BiH, pa i susjedne Dalmacije. Jer, ovakav spoj prapovijesnog suhozidnog zidanja, obzidavanja, terasiranja, te jednog na prvi pogled totalno nepristupačnog gotovo nedostižnog, ali s druge pak strane, vizurama, geologijom te geomorfologijom, spektakularnog stjenovitog vapnenačkog uzvišenja koji sa dvije svoje istočne te jugoistočne strane ima gotovo potpuno okomite vapnenačke litice visine i preko 40 do 50 metara, predstavlja zaista jedan čudesan geoarheološki unikat čitavog šireg ili ovog prostora Dinarida. U pogledu same starosti ovog čudesnog gradinskog lokaliteta, i tu direktne autorove spoznaje na samom licu mjesta odaju ili upotpunjuju još više prethodno rečenu senzacionalnost ovog nevjerojatnog drevnog mjesta, ili bolje rečeno drevnog zdanja, s obzirom na činjenicu da se prema svim onim vizualno zamijećenim te površinski zapaženim fragmentima prapovijesne keramike ovdje radi o starosnom ekvivalentu poznatih gradina Posuške kulture – gradini Nečajno, Batingrad te Trostruka gradina, a što u prijevodu glasi da je riječ o starosti okvirno govoreći oko 4000 godina prije sadašnjosti. Ujedno i još jednu spektakularnost te senzacionalnost pridaje jedan nevjerojatni pogled s vršnih dijelova ove upečatljive protourbanizirane gradine, kako s onih sjeveroistočnih dijelova, tako i s onih krajnjih južnih segmenata, pri čemu se sa sjevernih dijelova kao na dlanu pruža nevjerojatan pogled na doslovno čitav predio zapadne Hercegovine s kristalno vidljivim pojasom najvećih hercegovačkih planina od Prenja, preko Čabulje, pa Čvrsnice, te sve dalje na sjeverozapad do vidljivih obronaka i vrhova Zavelima, Tušnice, i drugih velebnih uzvišenja na sjeverozapadnim granicama Hercegovine. Isto tako ne smijemo zaboraviti navesti i to da se s ovih sjevernijih vršnih dijelova ovog drevnog ilirskog kompleksa na brdu Gradina zapadno od Klobuka, prostire jedan zaista isto tako spektakularan pogled i vidikovac na veći dio toka rijeke Trebižata, odnosno toka Tihaljine i rijeke Mlade, pri čemu se radi ustvari o jednoj te istoj rijeci, no sa različitim svojim nazivima ovisno o pozicijama u prostoru kuda teče. Ono što bi se pak kao jedna, pa možda i najbitnija, geoarheološka, karakteristika vezana za ovu veličanstvenu prapovijesnu ilirsku gradinu, mogla spomenuti ovom prilikom, jest upravo to što je ovdje riječ o očito jednoj vrhunski proto-urbaniziranoj, odnosno izrazito vješto te vrhunski sa svojim suhozidnim zidanjima te modifikacijama terena, prilagođenoj prapovijesnoj gradini samoj nevjerojatnoj geološkoj podlozi sačinjenoj od rubno okomitih stjenovitih litica, a na vršnoj zoni od masivno do bolje uslojenih subhorizontalno nagnutih vapnenačkih slojeva gornjokredne starosti. Kroz višestruke autorove obilaske i čitave vršne zone ove upečatljive gradine, ustanovljeno je, ili bolje rečeno razotkriveno i to kako su domaći ili autohtoni ilirski stanovnici ovog velebnog kompleksa, na jedan čudesan način kroz postojeće izrazito okršene te prirodno-geološki producirane reljefne forme jako dubokih mrežastih pukotinskih sustava, djelomičnim modifikacijama, suhozidnim dozidavanjima, pa i usjecanjima kroz određene rubove tih subvertikalnih stijena, stvorili prave prapovijesne gradinske labirinte, kroz kojih pješačenje pridaje zaista jedan jako fascinantan te jedinstven doživljaj avanture prolaska kroz takav djelomično prirodni (geološki), a djelomično i arheološki (prapovijesni, ilirski) labirint spoja ogromnih stupastih stijena te izrasle mahom i vazdazelene vegetacije. U konačnici možemo, pa i trebamo, kazati, kako se ovdje krije jedan zaista fascinantan i jedinstven, po mnogočemu, pravi drevni, ali i izgubljeni, ilirski grad, star čak i do mogućih 4000 godina, te koji je smješten na jednoj spektakularnoj i neosvojivoj kamenoj pravoj akropoli, odakle se prostire jedan spektakularan vidikovac i pogled na sjeverni te južni predio općine Ljubuški. 

Nakon što smo se ipak malo pobliže osvrnuli u prethodnom dijelu teksta i članka na ovu upečatljivu ilirsku gradinu, smještenu na istoimenom uzvišenju Gradina kod Klobuka (kod zaselka Brdo), promatramo li nadalje prostor sjevernog dijela geoparka Ljubeć-Kruševica, dolazimo do isto tako ništa manje atraktivne, pa i spektakularne, ilirske gradine, one koja se nalazi neposredno sjevernije od sela Vodice na vrhu uzvišenja s toponimom Litica (465 m.n.v.). Ono što prilikom bilo kakvog pobližeg ili detaljnijeg vizualnog uvida naspram ovoj interesantnoj te nikada i nigdje u medijima ( misli se ovom prilikom isključivo na internetske medije, portale te društvene mreže) detaljnije sa in-situ načinjenim fotografijama zidina na samom licu mjesta, prezentiranoj, prapovijesnoj gradini, možemo naglasiti jest jedna neobična i na prvi pogled začudna činjenica, koja nam govori da, unatoč tome što se ova gradina nalazi doslovno neposredno iznad spomenutog sela i seoskih kuća, ona je ustvari s druge strane toliko nepristupačna i negostoljubiva za fizički prilazak i uspon do nje, da je čak višestruko teže fizički pristupiti ili popeti se na nju, nego li je to slučaj s prethodno opisivanom gradinom na brdu Gradina zapadno od Markovišta. I nadalje, ono što se može, pa i treba, naglasiti vezano za ovu drugu, najupečatljiviju, gradinu ovog sjevernog dijela promatranog prostora, jest, pa gotovo neosporna, činjenica da se ovdje radi o po svemu sudeći jednoj izrazito bitnoj obrednoj ili ritualnoj gradini. Nadalje, promatrano u tom istom kontekstu postaje nam razvidna činjenica kako za razliku od čitavog pripadnog gradinskog, te podgradinskog ili podakropolskog, prostora prethodno opisivane gradine na vrhu brda Gradina kod Klobuka, u slučaju akropole te podakropolskog prostora ove upečatljive gradine iznad Vodica, jasno ćemo uvidjeti kako tu uopće ne postoje nikakve uređenije ili zamjetljivije gradinske nivelirane (stambene ili naseobinske) terase, budući da je ustvari s druge strane čitava ova gradina sa svim svojim (ujedno i jako monumentalnim ili megalitskim) suhozidnim bedemima, izričito ili izrazito, uklopljena u čisti kamen živac te ogromne stršeće izdanke vapnenačkih stijena koji imaju čak ponegdje i forme jako visokih tornjeva, grebena te litica. 

A kao bitna slijedeća morfološko-geoarheološka nadopuna svemu prethodno opisanome, jest sama činjenica kako je s druge pak strane, čitav najgornji ili sami vršni dio ovog gradinskog uzvišenja iznad Vodica, na brdu toponima Litica, posve ili vidljivo ljudskim, ilirskim, rukama modificiran, obzidan, podzidan, obrubljen suhozidnim bedemima od mjestimično ogromnih megalitskih kamenih te višetonskih blokova, kao i to da je na centralnom dijelu vršnog prostora pretvoren u jednu prepoznatljivu obrednu monumentalnu platformu. Za koje je točne svrhe prapovijesnog lokalnog ilirskog naroda služio ovaj monumentalni vršak ovog upečatljivog pa svojim stjenovitim izgledom i spektakularnog uzvišenja, u vremenima od prije kojih 4000 do 3500 godina prije sadašnjosti, kada je čitav ujedno bio i pregrađen te modificiran na način niveliranja vršnog horizonta, ostaje nam jedna daljnja itekako primamljiva misterija ili enigma. No s obzirom na sve autorove uvide kako na terenu, tako i preko jako kvalitetnih načinjenih visoko zumiranih fotografija, koje jasno pokazuju sve dijelove ove gradine, gledajući ih sa svih smjerova te svih strana svijeta, moglo bi se poprilično argumentirano pretpostaviti, pa moguće i zaključiti, kako se ovdje krije jedna od najvažnijih ritualnih ili obrednih gradina ovog dijela promatranog prostora, odnosno ovog dijela općine Ljubuški, a koja je ujedno bila u izravnoj linijskoj, pa moguće i arheoastronomskoj, solsticijskoj, relaciji, sa vrhovima gdje se kriju i druge upečatljive obredne ilirske gradine kao što je Markovište, Humac (ljubuško ilirsko srce), te gradina Gradina na položaju Male Kruševice zapadno od Vojnića, o kojoj će posebice biti više riječi u nastavku ovog poglavlja i opisivanja. U pogledu samih bedemskih konstrukcija, kao svih spoznatih te razotkrivenih drevnih suhozidnih konstrukcija vrijedi istaknuti kako se, za razliku od centralnog te najvišeg dominantnog gradinskog uzvišenja s prstenastim bedemima, jedan nešto zasebniji te izdvojeniji, također vidljivo monumentalni ili megalitski, kameni suhozidni bedem, nalazi na jednom zasebnijem stjenovitom grebenu koji se nalazi neposredno sa sjeveroistočne strane centralnog uzvišenja. Također, za pretpostaviti je postojanje čitavog niza ili serije sličnih, vjerojatno i kraćih, poteza drevnog ilirskog suhozidnog zidanja u neposrednim podnožjima svih ovih gradinskih najuzvišenijih reljefnih segmenata. Ovdje se otvara ujedno i vrlo misteriozno ili enigmatično pitanje, gdje se točno nalazi drevni izvorni ilirski put pristupanja samoj vršnoj gradini i vršnoj platformi, s obzirom na evidentnu te neporecivu činjenicu da je nužno morao biti određeni jako bitni aspekt važnosti uloge te funkcije samog ovog toliko upečatljivog kamenog vrhunca, koji je ujedno i doprinosio bio tome da se određeni, pa i moguće, veći, brojčani udio lokalnih Ilira odluči ne samo uspinjati do ovog stjenovitog uzvišenja, već i na čitavom njegovom nad polovičnom gornjem dijelu, podignuti čitave nizove ili serije monumentalnih te popularno prozvanih ''kiklopskih'' zidina, kako bi na taj način, i po svemu sudeći reprezentativno-simbolički odijelili ili razdijelili gornji drevni sakralni ili obredni dio uzvišenja, od cjelokupnog nižeg predjela koji nije imao ulogu drevnog prapovijesnog svetišta kao prethodno spomenuti vršni reljefni dio. Također ne smijemo zaboraviti spomenuti i to da se upravo s ovog nevjerojatnog vrha ove drevne i obredne ilirske gradine na vrhu ili koti Litica, pruža jednostavno spektakularan pogled te vidikovac na čitav kako niži i južniji, tako posebice onaj sjeverniji dio, s pogledom koji seže te obuhvaća kao na dlanu sve nanizane brdske, pa potom i planinske, lance, gledajući vidljivi horizont sve od istočne, preko središnje, pa do većeg dijela zapadne i sjeverozapadne Hercegovine. 

U nastavku promatranja najreprezentativnijih ilirskih gradinskih zdanja ili kompleksa na ovom sjevernijem području geoparka Ljubeć-Kruševica, dolazimo do idućeg, odnosno zapadnijeg gradinskog kompleksa, kojega ovdje nećemo navoditi niti opisivati, budući da se radi o najreprezentativnijoj gradini te tematskoj okosnici samog naslova, kao i velikog dijela ovog medijskog članka, a riječ je dakako o prapovijesnoj ilirskoj, gradini jedinstvenog oblika i tlocrta prozvanoj iz tih razloga u simboličkom smislu kao ''ljubuško ilirsko srce''. O njoj svakako možete pročitati u prethodnom poglavlju.

Promatramo li nadalje sav sjeverozapadniji ili pak zapadniji predio promatranog područja sjevernijeg dijela geoparka Ljubeć-Kruševice, u kontekstu svih prepoznatih ili pak u najmanju ruku pretpostavljenih, lokaliteta iz domene geoarheološke baštine, a koji ujedno predstavljaju kombinirani spoj prirodno-geoloških atraktivnosti te ljudske, odnosno prapovijesne, aktivnosti suhozidnog graditeljstva, odnosno u skraćenom smislu rečeno kao ostatke kakvih gradinskih (vangradinskih, atipično-gradinskih) lokaliteta, dolazimo do jednog nadasve jako interesantnog lokaliteta. Naime, ovdje je riječ o čitavom vršnom horizontu, ili bolje rečenu, segmentu, uzvišenja pod nazivom ili toponimom Golo brdo (Grečica), koji ima označenu kotu od 602 m.n.v. I ono što predstavlja svojevrsnu najveću misteriju, ujedno i primamljivi izrazito avanturistički poriv da se in-situ ili izbliza spoznaju sve pripadne, u prvom redu arhitekturno-geoarheološke, karakteristike pretpostavljenog, i po svemu sudeći, vjerojatnog, ilirskog naseobinskog, moguće i obredno-ukopnog, kompleksa, jest činjenica da je autor ovog bloga i članka, putem jako detaljnih vizualnih pregleda svih dostupnih avionskih, ortofoto te posebice i nadasve najvrjednijih novijih satelitskih google earth snimaka načinjenih u vanvegetacijskom periodu (početak zime do sredine, početka proljeća), razotkrio evidentno postojanje, odnosno prisustvo barem djelomično vidljivih prapovijesnih suhozidnih objekata, u prvom redu gomila te gomilama sličnih građevina i zdanja, ali i mogućih izduženih suhozidnih te masivnih (potencijalno i megalitskih) bedema koji su napravljeni paralelno i potpuno uklopljeno uz rubni segment vršnog dijela vertikalnih litica koje obrubljuju na jedan prirodan te geološki način čitavo ovo uzvišenje. A ono, i ovaj vrh, jest sve, a samo nije to što mu je pridodano u nazivu ili toponimu ''Golo brdo''. Naime, čitav ovaj vrh je danas, a po svemu sudeći i znatan dio povijest, posebice one novije, izrazito zarastao u gustu, najvećim dijelom i vazdazelenu pramakiju te šumu eumediteranskih do mjestimično i submediteranskih karakteristika. Riječ je o gustim i doslovno ili u potpunosti neprohodnim šikarama te jako visokoj makiji s elementima i prašume, odnosno džungle, sastavljenih od mahom gigantskih biljaka smreke, pa i zelenike, te još drugog pratećeg bilja koje sudjeluje u ovoj karakterističnoj južno-hercegovačkoj vazdazelenoj mediteranskoj biljnoj asocijaciji iz sklopa makija i mediteranskih šuma. Sve je to naime s jedne druge strane doprinijelo do toga, da se danas, pa i gotovo izravnim fizičkim obilascima, ne može u pogledu prapovijesnih ili drevnih ilirskih ruševina, puno toga u cjelovitom smislu detektirati, fotografirati ili obići. No zahvaljujući upravo napretku satelitske tehnologije, i njene javne dostupnosti, paralelno njenoj konstantnoj ažuriranosti, danas smo u mogućnosti, bez obzira na sve otegotne okolnosti ili karakteristike uzrokovane izrastanjem doslovno pravih, u ovom slučaju naših južno-hercegovačkih mediteransko-submediteranskih, prašuma te džungla, na prostorima brojnih drevnih ili ilirskih kamenih lokaliteta gdje se kriju ostaci monumentalne suhozidne gradnje, da jako uspješno u konačnici iscrtamo te prostorno-topografski čak i preciznije definiramo putanje te smjerove i oblike prostiranja ili pružanja brojnih prisutnih takvih drevnih kamenih struktura i prapovijesnih monumentalnih graditeljskih ostataka, koje u ovom našem slučaju, uključuju doslovno prave izgubljene gradine, ali i prateće sustave ukopnih, pa i obrednih, gomila, te isto tako i perifernih ili rubnih suhozidnih bedema, izgrađenih u istim ili otprilike sličnim, prapovijesnim vremenima kad i prisutne gradine te gomile. I upravo je autor ovog bloga korištenjem ove čudesne najnovije tehnologije, što je bitno za kazati, svima javno dostupne, no isto tako uz paralelno kako specijalno zumirano fotografiranje čitavog ovog brdskog drevnog lokaliteta ili kompleksa sa svih njegovih strana, također i uz djelomično izravno fizičko obilaženje relativno bliskih pojedinih perifernih ilirskih drevnih lokaliteta, došao do otkrića, odnosno do jedne jako čvrste pretpostavke, kako se na čitavom ovom vrhu uzvišenja naziva Golo brdo krije ustvari jedan pravi izgubljeni, i danas u pravu pravcatu neprohodnu džunglu vazdazelene makije i šume zarastao, ilirski prapovijesni kompleks. On je sačinjen od najmanje dvije, a po svemu sudeći tu ih je još prisutno, karakteristične prapovijesne, ilirske, gomile, među kojima se na onoj istočnijoj, no smještenoj na vršnom zaravnjenijem dijelu ove prave stjenovite akropole, jasno nazire središnja suhozidana konstrukcija, koja bi mogla predstavljati ili kakvu otvorenu grobnicu, ili pak kakav središnji suhozidno izvedeni prstenčić ili vijenac na ovoj prapovijesnoj gomili, koji bi u tom slučaju mogao predstavljati ujedno i stratešku osmatračku kotu, neovisno koristio se on bio u obredne, arheoastronomske svrhe osmatranja istočnih horizonata neba i pozicija izlazećeg sunca te ostalih nebeskih tijela, ili se pak koristio ''samo'' za puko osmatranje visinski ili hipsometrijski nižih područja u odnosu na ovu gomilu. Svakako je nesumnjivo da jedna pretpostavljena izvorna uloga prethodno navedena, uopće ne isključuje paralelno prisutnu i drugu ulogu ili funkciju, čime se u konačnici otvara jedna poprilično vjerojatna mogućnost da se ovdje radi o jednoj tzv. višenamjenskoj prapovijesnoj gomili. 

No, izuzev same ove jasno vidljive gomile, koja je tek postala jasnije vidljiva na rečenim zimsko, rano-proljetnim google earth satelitskim snimkama, koje možemo slobodno figurativno tretirati kao naš ''hercegovački LiDAR'' (pročitati raniji izrazito opsežan autorov članak na ovu tematiku na linku: hercegovacki-lidar-clanak), na istim ovim izrazito vrijednim satelitskim snimkama, postale su vidljive i ostale kamene, i po svemu sudeći prave ilirske suhozidne strukture, pri čemu se ponajviše ističe moguća, pa i vjerojatna, masivna i jako duga suhozidna struktura koja obrubljuje zapadni te jugozapadni dio vršnog dijela ove stjenske akropole. Osim nje, tu se jasno prepoznaje i druga, isto tako karakteristična prapovijesna, moguće i ukopna, a moguće i višenamjenska, gomila, koja se u odnosu na prethodno opisivanu, nalazi na zapadnom okrajku vršnog zaravnjenog dijela ove dominantne akropole na ''Golom brdu'', te iznad prethodno spomenutog izduženog potencijalnog suhozidnog bedema. Također, ukoliko zaista i iskreno imalo detaljnije u vizualnom smislu promatramo pojedine nešto specifičnije, a time i vrijednije, satelitske, google earth, zimsko-proljetne, te javno dostupne, prikaze, bez sumnje ćemo moći zamijetiti da osim svih prethodno navedenih te opisanih kamenih drevnih, ilirskih, struktura, ovdje se još naziru i druge slične, ili kronološki podudarne, suhozidne konstrukcije, gomilama te masivnim i monumentalnim, pa i megalitskim, zidinama, slične građevine, koje, iako su najvećim dijelom prekrivene jako gustom izraslom te neprohodnom vazdazelenom eumediteranskom pramakijom, jasno odaju dojam, pa i zaključak, kako prostor uzvišenja Golo brdo (Grečica) krije po svemu sudeći jedan poprilično izraženi i prostorno-geomorfološki dominantan ilirski kameni kompleks u obliku jedne prave drevne akropole. 

A u pogledu ili kontekstu očitije te zamjetljivije prapovijesne urbaniziranosti očitovane prije svega u prisustvu ili postojanju drevnih planski podignutih suhozidnih konstrukcija te raznoraznih suhozidnih ograđenih dijelova prostora, kao i samih suhozidnih prastarih građevina, koje osim gomila i zidina, uključuju svakako i ostatke kamenih prapovijesnih kuća, ponajviše se ističe krajnji, ujedno kao takav i na cijelom području općine Ljubuški najviši, prapovijesni ilirski proto ili pra-urbanizirani kompleks, smješten na nevjerojatnih (nevjerojatnih za područje čitave ljubuške općine) 822 m.n.v., na vršnom te geomorfološki najdominantnijem uzvišenju ovog sjevernijeg dijela geoparka Ljubeć-Kruševica, uzvišenju toponima Trstike. Ovaj poprilično jasan toponim iz aspekta novijeg slavenskog govora ili jezika, prisutan je u svim onim kartama novijeg datuma, dok se jedna druga jako enigmatična, pa i misteriozna zanimljivost vezana upravo za naziv samog ovog vrha, odnosi na još starije kartografske prikaze, u prvom redu onaj iz vremena Austrougarske Monarhije, načinjen tijekom konca 19.stoljeća, pri čemu na istoj ovoj prostornoj geografskoj poziciji, doslovno na identičnom položaju gdje se na novijim kartama nalazi spomenuti naziv Trstike, nalazi jedan drugi naziv, koji glasi ''Hared''. Zaista jedno na prvi pogled začudno ime, i začudan, pa i misteriozan toponim koji bi mogao sugerirati njegovo glasovno puno drevnije ili starije podrijetlo nego li je to naziv za isto vršno mjesto Trstike. Okrenemo li se pak geoarheološkom sadržaju i kontekstu ovog drevnog mjesta, možemo kazati kako u prvom redu, osnovnu i svima kao takvu, nedvojbenu prapovijesnu, ilirsku, kamenu, suhozidnu, okosnicu čitavog ovog, po svemu sudeći jako bitnog ilirskog gradinskog uzvišenja, predstavlja jedna monumentalna, ne toliko dimenzijskim dužinama ili promjerima izražena, koliko svojim položajem istaknuta, ilirska gomila, koja se nalazi doslovno na najvišem te centralnom nešto i zaravnjenijem dijelu ovog moćnog ljubuškog, a djelomično i grudskog, uzvišenja. Ova nevjerojatna ilirska gomila, o kojoj se u medijsko-promotivnom smislu dosada gotovo ništa ne zna, niti se znalo, predstavlja jedan pravi čudesan geoarheološki dragulj ne samo za općinu Ljubuški, već i za čitav ovaj širi dio jugozapadne Hercegovine. Naime, već samim pogledom na izgled i karakter, odnosno samu nadmorsku visinu, jednu gotovo totalnu nepristupačnost, i u pravu džunglu te prašumu izrasle makije zaraslog, krškog, pa i planinskog, uzvišenja koje nosi naziv Trstike, te potom i spoznaju da je na ovakvom na prvi pogled totalno surovom i negostoljubivom mjestu podignuta jedna prava drevna prapovijesna gomila monumentalnog karaktera, koja je uz to sve, moguće još i stara oko 4000 godina ( a moguće čak još i više sukladno najnovijim neporecivim detaljnim znanstvenim spoznajama i otkrićima gotovo identičnih gomila na Biokovu – putnikofer-gomila-Biokovo), spoznajemo u konačnici kako ovaj lokalitet osim samo tek tako jedne primamljive planinarske destinacije, nosi odlike i karakter jednog iznimno vrijednog arheološkog nalazišta. A da upravo tom kontekstu, naravno u nedjeljivoj simbiozi te relaciji s ništa manje atraktivnim prirodnim, geološkim te geomorfološkim karakteristikama samog ovog mikropodručja, priča još više dobiva na svojoj vrijednosti pokazuju nam najnoviji autorovi uvidi i otkrića gdje se spoznalo to kako osim svima jasno vidljive gomile, neposredno u njenoj okolici, odnosno na samom vršnom platou, ili bolje rečeno pravoj akropoli uzvišenja Trstike, ovdje se kriju čitave serije nepoznatih te totalno neistraženih i nikada nigdje fotografijama izbliza medijski na internetskim stranicama ili društvenim mrežama, promoviranih prapovijesnih suhozidnih konstrukcija. One, prema svemu sudeći, čine upravo na ovom ujedno i najvišem vršnom uzvišenju ovog sjevernijeg dijela promatranog područja te geoparka Ljubeć-Kruševica, jednu vidljivo pra ili proto urbaniziranu karakteristiku graditeljskog iskorištavanja te modificiranja čitavog ovog vršnog platoa koji je zaista i neporecivo na jednoj spektakularnoj geomorfološkoj te reljefnoj dominanti čitavog šireg dijela jugozapadne Hercegovine. 

Naznačeni, od strane autora ovog članka, detektirani, prapovijesni (ilirski) lokaliteti, s barem minimalnom količinom suhozidne te kamene gradnje na području geoparka Ljubeć-Kruševica

Pa nam tako svima postaje razvidno, putem promatranja spomenutih kvalitetnijih satelitskih ili pak isto tako možda i još kvalitetnijih ortofoto, snimaka, da se bočno od spomenute vršne ilirske (po svemu sudeći višenamjenske) gomile na samom vrhu jedne prave gore Trstike, razlučuju ostaci suhozidnih struktura posve enigmatične ili misteriozne namjene. No, s obzirom na jako bogato autorovo terensko, kao i teoretsko, iskustvo te dobivene nebrojene direktne terenske spoznaje o karakteristikama ovakvih ili pak sličnih prapovijesnih kamenih monumentalnih lokaliteta, kao oblika prapovijesnih gradinskih nalazišta, ovdje se može poprilično čvrsto pretpostaviti kako se doista ovdje sakrivaju mogući ostaci drevnih prapovijesnih nastambi, napravljenih barem minimalno jednim dijelom od kamenih suhozidnih bedema, a moguće i sa drvenom gornjom nadogradnjom. U istom ovom kontekstu na pojedinim više razlučivim satelitskim ili pak ortofoto snimkama, mogu se zamijetiti i dodatne serije nešto malo drugačijih, izduženijih te pravocrtnijih, suhozidnih konstrukcija, koje se u odnosu na vršnu gomilu, nalaze perfektno uklopljeni te paralelno izgrađeni direktno prateći strme vapnenačke slojeve i grebene, sa jugoistočnih strana vršne zone. Sve u svemu u konačnici bi se moglo kazati kako se ovdje, na ujedno i najsjevernijem te najvišem dijelu gornjeg promatranog prostornog segmenta područja geoparka Ljubeć, krije bez ikakvih sumnji jedna spektakularna ilirska ili prapovijesna akropola sa vrhunskim geomorfološkim te geostrateškim odrednicama, odnosno sa jednim savršenim te perfektnim prostornim položajem, koji se bez ikakve sumnje od strane lokalnih Ilira uvelike iskoristio te iskorištavao za njima tada jako bitne potrebe, između ostalog i za vrlo vjerojatne arheoastronomske rituale. A da li se ovdje, na ovoj moćnoj ilirskoj kamenoj akropoli krije kakav izgubljeni ilirski grad, to bi mogla pokazati jedino neka buduća detaljna te izravna terenska obilaženja ovog možda i najmisterioznijeg, te za fizičkog uspona i najzahtjevnijeg planinarskog odredišta. 

b. Središnji i južni dio – zona Osoje-Kruševica-Kašće

Nakon promatranja kakvih sve, poglavito onih najreprezentativnijih geoarheoloških lokaliteta te kompleksa, odnosno prvenstveno prisutnih ilirskih gradinskih te atipičnih ilirskih vangradinskih ili obrednih prapovijesnih monumentalnih geoarheoloških lokaliteta, ima na sjevernijem dijelu promatranog prostora, u nastavku ovog poglavlja idemo se osvrnuti pobliže kakvi se, slični ovakvi, lokaliteti sa sličnim atraktivnim epitetima, sakrivaju u nešto malo južnijem, prostoru i dijelu upečatljivog geoparka Ljubeć-Kruševica. 

Dok je gornji promatrani, ili pak sjeverniji, predio čitavog ovog prostora, na prostoru zone Ljubeć-Zelenikovac-Trstike, izrazito povišeniji te je gotovo čitav na jednom visinskom položaju prožetome sustavima većih ili manjih jako okršenih, ali i jako šumovitih, uzvišenja, ovaj promatrani nešto južniji predio, izuzev dva istaknuta planinsko-brdska masiva, onoga od kote Vrlosinj, pa preko Male i Velike Kruševice, pa do onoga najjužnijega južno od sela Kašće na predjelu Orav, sadržava isto tako i poprilično duboke udoline ili prodoline, i to gornju ili sjevernu koja povezuje sela Klobuk, Vojnići, Vodice, Dole i Greda, te donju koja povezuje sela Šipovaču te Kašće. I ovdje se zaista kriju određeni, ponegdje i brojniji, upečatljivi ostaci ili ruševine drevnih i izgubljenih ilirskih kompleksa, koji u određenim slučajevima predstavljaju ostatke totalno nepoznatih ilirskih gradina, a ponegdje predstavljaju ilirske komplekse na padinama ili nešto blažim te visinski nižim uzvišenjima, koji su sastavljeni od skupina manje ili više brojnijih prapovijesnih, pretežito ukopnih, no ponegdje i obrednih, tumula ili gomila.

Ujedno jako je bitno istaknuti kako se ovdje te ekskluzivno prezentirane, kao i opisivane prapovijesne, odnosno ilirske, lokacije, u bilo kojem imalo detaljnijem smislu nigdje dosada po društvenim internetskim mrežama ili pak portalima nisu prezentirale, čime se samo s ovim u startu želi svima jasno pokazati kakav se to još neotkriveni geoarheološki dragulj, odnosno dragulji, skrivaju, kao totalno nepoznati, totalno neproučavani, nefotografirani te nepromovirani, ilirski kameni kompleksi, unutar doslovno pravih pravcatih eumediteranskih do submediteranskih prašuma (submediteranska vegetacija prisutna je na nešto hipsometrijski povišenijim položajima te terenima, recimo na visinama iznad 500 metara), kao i neprohodnih džungli sastavljenih od prave pramakije vazdazelenog gustog i često bodljikavog bilja. 

Među najreprezentativnijim takovim geoarheološkim, ujedno i jako monumentalnim, prapovijesnim lokalitetima, svakako nam valja izdvojiti gradinski ilirski kompleks smješten nešto mrvicu sjeverozapadnije od kote naznačene indikativnim imenom Gradina, na položaju koji kilometar južnije od sela Dole, no ujedno na izrazito dominantnom visinskom položaju odakle se pruža jednostavno perfektan te savršen pogled ili vidikovac, poglavito na nižu istočnu stranu, ali i na isto tako sjeverozapadne dijelove terena, kao i na sve ostale strane svijeta. Ovdje se radi o jednoj pravoj izgubljenoj ilirskoj gradini, koja se danas nalazi na gotovo totalno nepristupačnom, no za moguće buduće neke planinarske malo dotjeranije ili prohodnije, usponske, staze, idealnom, prostornom te geomorfološkom položaju, koji pogledom s vrha odaje i pridaje zaista jednu vrhunsku pa i možda jedinstvenu doživljajnu energiju čitavog ovog krajolika. Autor ovog bloga, u proteklom periodu, tijekom 3. mjeseca, bio se uspinjao do ove ilirske izgubljene brdsko-planinske gradine, pri čemu je se došlo do spoznaja, kako se u slučaju jednog uskog, no izrazito privlačnog u tom avanturističko-planinarskom smislu, puteljka kojim se prema ovoj gradini pristupni put uspinje od smjera nižih istočnih dijelova, radi o zaista jednom drevnom ilirskom pristupnom putu ili drevnoj ilirskoj planinarskoj stazi, budući da je neposredno ili direktno na njoj pronađeno i ostataka indikativne prapovijesne keramike, kao i s obzirom da ovaj planinarski drevni put bez ikakvih sumnji očito te vidljivo povezuje upravo one istočnije sa onim zapadnijim ilirskim brdskim kompleksima, odnosno gradinskim lokalitetima te kompleksima sa većim ili manjim brojem gomila. Sama prapovijesna gradina koja se nalazi na ovom položaju već samim pogledom na nju od smjera neposredno nižeg južnog stjenovitog grebena, odaje jedan nevjerojatan dojam,  ustvari prizor u kojem se razlučuje silueta jedne gotovo prave prirodno-vještačke (vještački od strane Ilira suhozidno dorađene ili nadozidane) piramide, sa vidljivim suhozidnim bedemima posvuda u neposrednom podnožju same vršne zone ili vršne platforme, kao i po čitavom vršnom dijelu. 

U pogledu arhitekturno-topografskih karakteristika same ove čudesne i izgubljene ilirske gradine, možemo reći kako se ovdje ne radi o nešto pretjerano velikoj gradini, no pri čemu njezin dojam, njezina geomorfološka osobitost, izgled njenih monumentalnih suhozidnih bedema, koji su savršeno ukomponirani u izrazito stršeće velike vapnenačke izdanke na samoj vršnoj te bočnoj vršnoj zoni ovog uzvišenja, pridaje jedan možebitni, pa i vjerojatni, zaključak, da se ovdje nalazi jedna izrazito bitna obredna gradina. A zašto obredna ? Pa prije svega, što gotovo nigdje nisu zamijećene, pa s obzirom na upečatljivu te izraženu jako okršenu geološku podlogu čitavog ovog, a posebice njegovog vršnog dijela, uzvišenja s gradinskim suhozidnim ostacima, niti su moguće bile kao takve, prapovijesne stambene terase, pa i minimalni dijelovi gdje bi mogle biti podignute kakve prapovijesne nastambe. To je prva stavka, dok druga, s određenog gledišta i još bitnija, nam govori, kako se ovdje radi o jednom izrazito, oblikom te svojom geomorfologijom i stjenskim izdancima, dominantnom uzvišenju ili brijegu, već prirodno-geološki formiranog stožasto-piramidalnog oblika, pri čemu su lokalni stanovnici Iliri posve očito obzidali isključivo prstenasto obrubni dio uokolo samog centralnog stjenovitog, ujedno i najvišeg, dijela gradinskog uzvišenja, ostavivši pri tome da upravo poput kakvih arheoastronomskih markera ili sjedilačkih, osmatračkih, stjenskih tronova, ovi prirodni geološki izdanci stijena imaju svoju savršenu ulogu i funkciju na ovom upečatljivom dominantnom mjestu. Ujedno najmasivniji te najmonumentalniji suhozidni bedem izgrađen je sa jugozapadne, zapadne te sjeverozapadne strane vršnog pojasa dominantnih stršećih stijena, što je još jedan od dokaza da je riječ o ritualnoj funkciji ili svrsi već samog startnog odabira ovog neobično dominantnog brijega čitavog ovog dijela terena. Ujedno, sve to rečeno, ne isključuje nipošto višenamjenski karakter ove prapovijesne gradine, s obzirom na ovakav istaknuti te dominantni reljefni položaj, da se ona u isto vrijeme i iskorištavala bila kao bitna osmatračnica, čitavog nižeg dijela terena, i poglavito spomenute uvale i prodoline gdje se danas nalaze sela Dole, Vodice, Greda i Jabuka. Također jedna perfekcija geotehničkog ili pak geološkog inženjerstva ovih drevnih Ilira koji su izgradili ovu upečatljivu gradinu očituje se u tome kako se ovdje spoznaje jedan vrhunski izvedeni način podizanja samih suhozidnih konstrukcija na način da su samo po potrebi prirodne geološke slojevite stijene ekstrahirane, dok su velikim volumenskim te površinskim udjelom one na jedan perfektan način samo nadopunjene, ustvari nadozidane, a što je ujedno u figurativno-simboličkom smislu jedno pravo uveličavanje izvorne prirode i izvorne upečatljive geologije, a nipošto njeno nagrđivanje ili narušavanje, unatoč činjenici da se dakle ovdje radi o neupitnom vještačkom kompleksu, u ovom slučaju prapovijesnom vještačkom kompleksu sačinjenom od serija suhozidnih konstrukcija te modificiranih stjenovitih izdanaka i terasa.

Nakon prethodnog opisnog ''pogleda'' na upečatljivu monumentalnu te po svemu sudeći obrednu ilirsku gradinu na koti, odnosno kod kote Gradina, južno od sela Dole, u nastavku ćemo se osvrnuti na iduću, također volumenski-površinski nešto manju, prapovijesnu gradinu. No gradinu, koja ponovno s obzirom na sve prisutne i neupitne, neporecive, materijalne karakteristike, pridaje izraziti dojam da se ovdje radi ponovno o jednoj važnoj obrednoj ilirskoj gradini. Odnosno da je riječ o ničemu drugome već o ruševinama još jednog u nizu od ilirskih hramova. Ovdje je riječ o gradini koja je smještena na blago uzdignutom no ne previsokom uzvišenju s toponimom Glavica, na koti s visinom od 342 m.n.v. Ovo gradinsko uzvišenje nalazi se neposredno sa sjevernih, odnosno gornjih, strana najjužnije prodoline koja spaja južni dio Vojnića, selo Šipovaču, te na zapadnom kraju selo Kašće, s položajem na nešto istočnijem dijelu prodoline. I ono što predstavlja jednu dodatnu zanimljivost, pa i svojevrsnu atraktivnost, a jako jako sličnu kao što je prisutno i kod prethodno opisivanog lokaliteta, jest činjenica da se i ovdje, i to neposredno sa sjeverozapadnijih, strana same gradine, prostire jedan drevni, po svemu sudeći, ilirski, put, odnosno puteljak ili stazica, koju možemo slobodno okarakterizirati kao jedan vrlo vrijedan sačuvani ilirski planinarski put u ljubuškoj općini. Da je riječ o pravom ilirskom, planinarskom, putu ili pak drevnoj prapovijesnoj stazi, to nam pokazuje, ponovno kao i u slučaju prethodno opisivanog lokaliteta i njegovog drevnog pristupnog puta, pronalazak jako indikativnog malenog fragmenta prapovijesne keramike i to ponovno direktno na površini same staze. 

Osim svega što spada u geoarheološki kontekst, kako ovog drevnog ilirskog puta, tako i čitave okolice ove drevne ilirske gradine, ovdje je prisutan i vrlo vrijedan geobotanički kontekst pa i prava geobotanička atraktivnost, o kojoj će biti više spomena u poglavlju koje slijedi. Da se vratimo sada samoj predmetnoj i jako interesantnoj prapovijesnoj ilirskoj gradini na ovom uzvišenju s nazivom Glavica. Ovdje se ponovno radi o sličnom slučaju kao i u prethodno opisivanom gradinskom lokalitetu, pri čemu je evidentan specifičan način da je isključivo za gradnju i za suhozidne konstrukcije odabrano jedno isključivo jako okršeno uzvišenje bez vidljivih naseobinskih segmenata prostora, a na kojem je paralelno tome, utrošena na prvi pogled neproporcionalno velika ili ogromna fizička energija tih prapovijesnih ilirskih stanovnika kako bi ogromne količine, često i jako teških, višetonskih, gromada ili blokova lokalnog kamena vapnenca, uspjeli ekstrahirati, djelomično i obrađivati, te na koncu pažljivo i vrlo vješto posložiti u sklopove monumentalnih te megalitskih suhozidnih bedema na jedva pristupačnim, gotovo okomitim vapnenačkim okršenim stijenama, a kakvi se nalaze upravo na samom vršnom dijelu ovog gradinskog uzvišenja. U tom kontekstu prepoznato je i razotkriveno postojanje jednog polukružnog, gotovo kružnog, masivnog te djelomično i jako monumentalnog, gotovo pravog kiklopskog, suhozidnog bedema, sa zapadnih, sjevernih te posebice istočnih strana samog vrha ovog uzvišenja. Samo uzvišenje na ovoj koti Glavica, unatoč činjenici da nije nešto pretjerano visoko, tek kada se pogleda pogledom posve sa sjevernih strana od smjera prethodno opisivane drevne ilirske staze koja vodi posve na uzvišeniji brdsko-gorski šumoviti predio u pravcu sjevera i sjeveroistoka, jasno se može nazrijeti da je ipak riječ o jednom, u kontekstu geomorfologije te reljefa, jako istaknutom te dominantnom uzvišenju, koji je upravo idealan u kontekstu odabira prapovijesnog ilirskog stanovništva za svoje ritualno-svetilišne funkcije. I ovdje se ponovno kao u prethodnom slučaju, nalaze posve ostavljene same vršne i centralne prirodne te geološke izdanačke zone vapnenačkih slojeva ili izdanaka, uokolo kojih su sa nižih strmijih strana, bez ikakve, na prvi pogled razumljive ili logičke, potrebe, izgrađeni tako i toliko monumentalni megalitski suhozidni bedemi. U kontekstu ovih spomenutih suhozidnih ili gradinskih bedema, razotkriveno je i to, kako se najmonumentalniji kameni blokovi, megalitskih redova veličine, nalaze uzidani ili ugrađeni u istočne segmente vršnog gradinskog suhozidnog bedema. Osim vršnog polukružno ili ovalno izvedenog najmasivnijeg bedema, na nešto nižim, no danas u gustu mediteransku te makija vegetaciju jako zaraslim, padinskim dijelovima i sekcijama, moguće je zamjetiti da tu postoje i još drugi slični monumentalni suhozidni bedemi. Pojedini dijelovi suhozidnih bedema ove gradine, poglavito oni sa istočnih strana u podnožju vršne platforme, s obzirom na prisustvo ogromnih, kamenih vapnenačkih, blokova, mogu se okarakterizirati i kao forme kiklopskih zidina.  A da se ovdje po svemu sudeći radi o jednoj, pa i izraženijoj, obrednoj ilirskoj, gradini, vrlo moguće upravo napravljenoj poradi arheoastronomskih ritualnih prapovijesnih aktivnosti, može nam jasnije pokazati i dočarati naknadni autorov spoznati relacijski odnos vrška ovog gradinskog uzvišenja na vrhu ili koti Glavica, naspram nekolicini isto tako oblikom te geomorfologijom jako izraženih te dominantnijih kupasto-stožastih okršenih uzvišenja, na kojima se mjestimično također kriju pojedine bitne gradinske strukture, a koji su smješteni na istočnom visinski podjednakom ili čak i relativno nižem horizontu promatranja od vrha ove predmetne gradine. Riječ je pri tome o susjednim uzvišenjima te kupasto-stožastim brjegovima s nazivima ili toponimima Bulićuša, Humac te Gomila na jugoistočnijem dijelu promatranog istočnog horizonta. Ono što je pri tome od najveće, te vrlo moguće i arheoastronomske, indikacije, jest sama činjenica da pogledom s vrha ove gradinske te modificirane suhozidno podzidane platforme na brijegu Glavica, postaje sasvim razvidno kako se pogledi i zamišljeni linijski pravci točno preko rečenih istočnijih susjednih kupasto-stožastih uzvišenja, ali i preko još udaljenijih uzvišenja također na kojima se nalaze bitne, pa i kolosalnije, ilirske gradinske strukture, kao što su uzvišenja na Klobuku, Zelengori, Sitomiru, Proboju, pa i dalje na jugoistočni horizont preko vrhova upečatljive piramidalne gradine iznad Šipovače i Graba, u potpunosti podudaraju linijskim pravcima izlazećeg sunca tijekom bitnih datuma na zimski i ljetni solsticij, pa potom i s pravcima izlazećeg mjeseca, određenih sazviježđa, kao i bitnijih planeta. 

Upravo u kontekstu svih ovih susjednih istočnijih uzvišenja, koji se nalaze u relativnoj prostornoj blizini prethodno opisivanoj ilirskoj gradini na vrhu uzvišenja Glavica, ovom prilikom moramo se spomenuti jednog zaista upečatljivog i nadasve interesantnog te indikativnog gradinskog uzvišenja, odnosno gradinskog lokaliteta, koji se na prvi pogled gledajući samo naziv ili toponim ovog uzvišenja, on doima ''samo'' kao lokalitet s prapovijesnom gomilom, no u stvarnosti je zaista mnogo mnogo više od toga. Naime, ovdje se radi o uzvišenju te vrhu naziva Velika Gomila, na nadmorskoj visini od 193 metra, smještenome tek nešto malo jugoistočnije od prethodno opisivane gradinske lokacije i pozicije na vrhu Glavica. No, za razliku od spomenutog vrha Glavica, ova gradinska kota i položaj na uzvišenju naziva V.Gomila, ima jedan izrazito, pogodan, u geomorfološko-geološkom pa i pedološkom, kontekstu i smislu, položaj u svrsi prapovijesnog naseobinskog planiranja iskorištavanja prostora. U tom kontekstu autor je kroz višestruka te jako detaljna direktna terenska obilaženja čitavog ovog gradinskog uzvišenja na spomenutoj koti i u čitavom njenom podnožju, razotkrio u prvom redu činjenicu da se ovdje ne nalazi samo jedna, kao takva topografsko-kartografski naznačena Velika Gomila, već se ovdje krije jedna prava, ali i podosta povelika, prapovijesna ilirska gradina. I nadalje, razotkriveno je i to kako čitava ova gradina, odnosno čitav prostrani padinski prostor, poglavito onaj u neposrednom nižem ili okružujućem pojasu uokolo centralne i vršne suhozidne gomile, sadržava čitave serije suhozidnih terasa, ali i u njih ugrađenih suhozidnih, po svemu sudeći naseobinskih, objekata ili konstrukcija, pri čemu najveću indikativnost, ujedno i najveće te neporecive materijalne dokaze za ove tvrdnje te teze, predstavljaju zaista brojni zapaženi fragmenti tzv. kućnog lijepa, odnosno pečene zemlje, koji neosporno ukazuju, pokazuju, ali i dokazuju, da su se ovdje starale serije poredanih, vrlo moguće u koncentričnim nizovima prateći izohipse pri spuštanju nagiba terena, kamenih te suhozidnih objekata, s podzidanim terasastim segmentima te arhitekturom, koji su u svojemu gornjem dijelu imale jako bogatu ili masivnu drvenu nadgradnju. Odnosno u prevedenom smislu ovdje je riječ o također jednoj iznimno vrijednoj prapovijesnoj, ilirskoj, gradini, gledajući također čitav širi prostor ljubuške općine. Jedinstvenoj prije svega u svim rečenim te neporecivim materijalnim arheološkim pokazateljima te dokazima da je ovdje u čak moguće i prije 4000 godina stara prapovijesna vremena, postojao jedan čudesan, ne toliko veliki, koliko u čudesnom te monumentalnom smislu, urbanizirani suhozidni kompleks sa desecima, moguće čak i dosta više, kamenih ilirskih kuća, te jako lijepo izvedenim te podzidanim sukcesivnim terasama. Ukratko, ovdje bi se mogao, a i trebao, ilustrirati jedan prekrasan te jedinstveni, ilirski gradić. No, nisu samo kamene, te kameno-drvene kuće, kao i prateće suhozidne terase, ono što pričinjava glavne materijalne indikativnosti ovog gradinskog lokaliteta. To je svakako i sami vršni ili centralni dio gdje se nalazi spomenuta glavna centralna kamena gomila, ali i vješto te planski u potpunosti ostavljeni stršeći prirodni geološki izdanci kamena vapnenca koji su sa svojim strmim stranama, gotovo poput prirodnih tronova, oblikovani te okrenuti ka istočnim stranama te istočnim horizontima. Osim svega toga, vrijedi spomenuti i to da je autor razotkrio upravo unutar prostornog okvira ovog centralnog te najvišeg dijela same gradine, odnosno lokaliteta s toponimom V.Gomila, i to upravo na njegovoj istočnoj strani, određeni broj vidljivo ljudskim rukama, ali vrlo vješto u geotehničkom te inženjersko-graditeljskom smislu, pocijepanih te u svojevrsne dolmenske ili polu-dolmenske, pa i menhirske, forme, postavljenih kolosalnijih višetonskih gromada vapnenačkih blokova. Nema pri tome sumnje nikakve da je sve urađeno u kontekstu već spomenutog istočnog horizonta, odnosno osmatranja i pogleda naspram istočnim stranama.  

Ovo nam sve dakako, kao i već podudarno prethodno opisivanim gradinskim lokalitetima te kompleksima, uključujući i prvotno opisani jedinstveni gradinski lokalitet figurativno prozvan ''ljubuško ilirsko srce'', odnosno gradinu na brijegu Humac, pa potom na brijegu Gradina, na brijegu zvanom Litica, pa potom i na brijegu naziva Glavica, neosporno odaje i pridaje jednu posve vjerojatnu ritualno-obrednu modificiranost i plansko iskorištavanje prirodnih geoloških te geomorfoloških karakteristika samih vršnih zona određenih uzvišenja, koje su se prema svemu sudeći, i između ostaloga, iskorištavali kao mogući bitni arheoastronomski opservatoriji. 

U kontekstu svih prisutnih te enigmatičnih gradinskih uzvišenja ili pak gradinskih lokaliteta ovog najjužnijeg pojasa u okviru promatranog prostora, koji su pak za razliku od prethodno spomenutih te opisivanih lokaliteta, kako na topografskim, tako i na satelitskim kartama, gotovo nevidljivi i neprepoznatljivi kao takvi, a ujedno u isto vrijeme i totalno netaknuti, neproučavani, odnosno nepoznati, ovdje je potrebito svakako spomenuti jedan čudesan gradinski lokalitet, po svemu sudeći jednu obrednu ilirsku gradinu, koja se nalazi na jednom poprilično visokom te istaknutom uzvišenju, također sa sjevernih padinskih strana prodoline prema selu Kašće, no ujedno i nešto bliže spomenutom selu, odnosno nešto malo sjeverozapadnije od prethodno opisivanih gradinskih lokaliteta na uzvišenjima Glavica te Velika Gomila. Ovdje je riječ o uzvišenju pod nazivom Gradina, no pri čemu se ovaj indikativni, upravo u prapovijesnom gradinskom pogledu, topografski naziv ili toponim, može pronaći jedino na službenim katastarskim kartama, dok se na bilo kojim drugim kartama, kao i ostalim, satelitskim ili kakvim sličnim kartografskim prikazima, na točno ovom položaju i dijelu terena ne nalazi niti jedan upečatljiviji uneseni naziv kote ili toponima. Jedino što je se moglo, otprilike prostorno podudarno ovoj gradinskoj koti ili položaju, pronaći unutar dostupnih kartografskih prikaza, jest jedna unesena kota na visini od 515 metara, koja se nalazi unutar javno dostupne topografske, odnosno geografske, karte Austrougarske Monarhije, pod nazivom ''Third military survey'' koja datira od kraja 19. stoljeća. Ukoliko pak s druge strane promatramo sve javno dostupne, a posebice sve novije te kvalitetnije satelitske, kao i ortofoto, prikaze, i to čak one koji su napravljeni tijekom nevegetativnog hladnijeg, zimskog, perioda u godini, pogledom točno na ovo uzvišenje, i dalje ćemo jedva uočiti da bilo što nazire, a što bi ukazivalo na jasnije gradinske suhozidne bedeme. Ipak, na par, nešto posebnijih, a time i vrjednijih, takvih, satelitskih prikaza, kao i ortofoto snimaka visoke rezolucije, autor ovog bloga, prepoznao je bio prije više godina, da se upravo ovdje krije jedna, očito svojim položajem, a prema tome i funkcijom, moćna te vrlo važna, ilirska gradina, u okviru koje su prepoznata barem dva polukružna do prstenasta suhozidna bedema koji okonturivaju u pravilnim polukružnim formacijama čitav vršni segment ovog uzvišenja sa njegovih zapadnih, sjevernih te istočnih strana. I izravnim, i ovdje moramo to jako naglasiti, izrazito fizički teškim i napornim, usponom, koje je autor ovog članka, u periodu prije nekoliko godina, poduzeo bio iz gotovo čiste znatiželje prouzrokovane prethodno spomenutim prvotnim spoznajama te uvidima na satelitskim, kao i ortofoto, prikazima, na licu mjesta je direktno razotkrivena, kao i ujedno potvrđena ta preliminarna pretpostavka o postojanju jedne enigmatične ilirske gradine na ovom mjestu. 

U tom kontekstu nakon izrazito napornog probijanja kroz jednu pravu djelomično i vazdazelenu eumediteransku prašumu, autor je došao do prvih i nižih suhozidnih sekcija, koje su se sve više prema vršnom dijelu počele pokazivati kao forme pravih drevnih kiklopskih zidina. Ove prapovijesne suhozidne formacije, na jedan vrhunski geotehnički inženjerski izvedeni način, su izgrađene u savršenoj kombinaciji, odnosno savršenom spoju s prisutnom mikrolokalnom geološkom podlogom, pri čemu su u znatnom dužinskom dijelu ostavljene vertikalne formacije tektonski uzdignutog prirodnog geološkog izdanka masivnog vapnenačkog sloja gornjokrednog mezozojskog vapnenca, dok su na određenim dužinskim dijelovima upravo isti ovi stršeći slojevi na svojim gornjim plohama samo i vrlo vješto visinski nadopunjeni nadograđenim suhozidnim formacijama, koje su s druge strane napravljene upravo putem cijepanja te odlamanja jednog dijela stršećih izdanaka vapnenaca koji su se prostirali prema unutarnjem prostornom segmentu gradine. Na ovaj način, ujedno se i paralelno, vrlo vješto stvarao prostor korisnih te niveliranih terasa, dok su ujedno i svi ti odlomljeni ili pocijepani komadi vapnenačkih izdanaka iskorišteni kako bi se od njih napravile granične, pa i reprezentativne suhozidne formacije, jednim uzdužnim dijelom i kiklopske zidine, koje su odjeljivale ovaj gornji i očiti puno važniji, vrlo vjerojatno i drevni sakralni, segment ovog gradinskog uzvišenja, u odnosu na donji, niži, i manje bitan, dio terena i padina u okolnim podnožjima samog uzvišenja. Sami vršni dio ove jedne prave izgubljene ilirske obredne gradine, predstavlja očito jednu jako lijepu uređenu te nekada u prapovijesnim vremenima, jako svrsishodnu vršnu obrednu ili ritualnu platformu, podzidanu te okruženu s tri sjevernije, odnosno sa zapadne, sjeverne, te istočne, strane, simboličkim te reprezentativnim moćnim suhozidnim, djelomično i pravim megalitskim, bedemima, koja bi se mogla okarakterizirati i kao ostatak jednog pravog drevnog prapovijesnog svetišta, odnosno zaboravljenog ilirskog hrama. A samoj još većoj vrijednosti, pridaju i još dodatna autorova otkrića fragmenata jako indikativne prapovijesne keramike, upravo koja je obilato prisutna u ovom, očito obrednom, vršnom suhozidnom monumentalnom dijelu gradine, pri čemu je autor svaki takav komad samo detaljno fotografirao te sve ostavio potom u intaktnim milimetarski izvornim pozicijama na kojima su, i točno kako su, prvotno i zatečeni. Najindikativniji između svih tih pronađenih ili zamijećenih te fotografiranih komada keramike, predstavlja(o) jedan poprilično očuvani fragment drške koja je svojim oblikom te formom upravo karakteristična za rani period Posuške kulture te faza Nečajno i Trostruke gradine. U prijevodu sve prisutno te zamijećeno, s velikom dozom pouzdanosti, sugerira nam da je čitav ovaj drevni i danas totalno izgubljeni te zaboravljeni ilirski obredni kompleks i ruševine ove upečatljive ilirske gradine, star i do 4000, a moguće i više, godina prije sadašnjosti. U istom kontekstu kao i kod velikog dijela prethodno opisivanih gradinskih lokaliteta i ovdje imamo itekako povoda i argumentacije da čitavom vršnom dijelu i ove gradine priključimo i atribuiramo neporecivi linijski odnos ili jasnu te očitu linijsku relaciju u pravcu nižih, pa i viših, dominantnijih kupastih te stožastih uzvišenja, u kontekstu smjerova te linija izlazećeg sunca na bitne datume solsticija, ravnodnevnica, pa potom i linija točki izlazaka mjeseca, određenih bitnih sazviježđa, bitnih planeta te drugih jako bitnih promatranih nebeskih tijela. Sve u svemu možemo kazati, te jasno i neporecivo zaključiti, kako se na ovom lokalitetu krije još jedan u nizu pravih ljubuških arheoloških i to prapovijesnih, i to monumentalnih, i to prastarih, i to geološko-geomorfološki jako atraktivnih, dragulja, odnosno izrazito vrijednih arheoloških monumentalnih lokaliteta drevnih i čuvenih Ilira, o kojemu se gotovo ništa ne zna, niti se pisalo ili promoviralo u dosadašnjim medijskim natpisima, člancima, portalima te po društvenim mrežama. 

No, iako su svi ovi prethodno opisani ilirski i drevni monumentalni lokaliteti, jako upečatljivi, pa i vrijedni, u neposrednom njihovom okruženju, prisutna je ustvari čitava plejada i ostalih, doduše možda površinom te volumenom nešto manjih, prapovijesnih ilirskih kamenih lokaliteta, odnosno pravih izgubljenih, pa i atipičnih, gradina, odnosno gradinskih lokaliteta. Jedan od takvih, prepoznat je, iako nije izravno obilažen poradi izrazito teške fizičke pristupačnosti te surovog geomorfološkog položaja u spoju s totalnom i pravom vazdazelenom prašumom, kojih 350 metara sjeverozapadnije zračnom linijom u odnosu na ovaj prethodno opisivani gradinski lokalitet na koti od 515 metara. Ovdje je riječ o još povišenijem, a time i više strateški važnijem, moguće i za određene obredne i ritualne aktivnosti te osmatranja nebeskog i okolnog horizonta, upečatljivijem, drevnom ilirskom lokalitetu. Na njemu se na pojedinim satelitskim kao i ortofoto ili zračnim prikazima, javno dostupnima, jasno mogu nazrijeti pravci pružanja očitih prapovijesnih suhozidnih ili bedemskih struktura. Nema nikakvih sumnji kako se prava vrijednost ovog očito te nedvojbeno monumentalnog prapovijesnog lokaliteta još uvijek skriva da se objelodani i spozna u punom svom svijetlu kroz eventualna kakva buduća avanturistička direktna terenska obilaženja. 

Nastavimo li promatranje čitavog ovog toliko upečatljivog, misterioznog, ali neporecivo atraktivnog u višestrukim kontekstima ( kontekst prije svega geologije, geomorfologije te geobotanike), područja u smjeru sjeverozapada u odnosu na dva posljednja opisivana drevna ilirska lokaliteta, dolazimo možda i do najmonumentalnijeg prapovijesnog lokaliteta s obzirom na njegov, ujedno i najviši prostorno-geomorfološki, položaj te kombinaciju same prapovijesne arhitekturne monumentalnosti suhozidne gradnje. Ovdje se radi o jednoj poprilično kolosalnoj ilirskoj, gotovo bez sumnji, obrednoj, gomili ili kolosalnom kamenom tumulu(su), koji je smješten na visini oko 770 metara nadmorske visine, s prostornom relacijom na poziciji na nižem no reljefno istaknutom vapnenačkom grebenu jugoistočno od najvišeg vrha Vrlosin, kojih 670 do 700 metara s jugoistočne strane najvišeg vrha na spomenutom Vrlosinu. Autor bloga nije obilazio izravno ovaj kolosalni ilirski vršni tumulus, no s druge pak strane, gotovo od svih strana svijeta, načinjen je ogroman broj visokokvalitetnih te visokorezolucijskih fotografija načinjenih sa opcijom velikog zumiranja, i do 72 puta, pri čemu se na određenom broju fotografija jasno zamjećuje monumentalnost same suhozidne arhitekture bazičnog ili temeljnog dijela ove upečatljive velike gomile. Odnosno u prijevodu, može se kazati kako su donji dijelovi arhitekture ove kolosalne vršne gomile, vrlo monumentalni te predstavljeni vidovima ili formama zidanja u oblicima popularnih megalitskih, odnosno kiklopskih, zidina. Ono što dokazuje da je tome tako, odnosno što je nažalost dokazivalo, jest činjenica da je na određenim internetskim medijima postojao jedan raniji internetski članak, koji danas nažalost više ne postoji, odnosno sklonjen je ili arhiviran, no u kome se prikazuju fotografije napravljene iz neposredne blizine ove velike gomile, pri čemu je u obilasku sudjelovao i poznati ljubuški arheolog te jedan od najpoznatijim intelektualaca na ovim prostorima pok.Radoslav Dodig. Ono što je bilo upečatljivo u tom internetskom članku jest ne samo fotografija, već i dio tekstualnog opisa gdje se prema zapamćenom segmentu autora ovog članka, opisivalo upravo jedan određeni i to bazični ili temeljni lateralni arhitekturni dio suhozidne gradnje ove kolosalne vršne gomile, pri čemu je stajao opis da se nazire monumentalni vid sekcija suhozidnog podzidavanja načinjen od velikih kamenih blokova. Među nekolicinom osrednje kvalitetnih fotografija koje su bile priložene u tom internetskom, tada javno dostupnom članku, bila je upravo jedna fotografija gdje se jasno mogao vidjeti taj dio temeljnog suhozidnog bedema, kao i njegova sama monumentalnost, odnosno karakternost u formi megalitskog bedema. Prava je i jako velika šteta što je taj članak danas i već odavno potpuno nedostupan, odnosno što je ''sklonjen'' s javno dostupnih internetskih stranica. No, bez obzira na to, čitatelji i svi zainteresirani za ovaj monumentalni ilirski graditeljski lokalitet te ovu impresivnu vršnu ilirsku gomilu, neposredno jugoistočnije od Vrlosina, imati će prigodu vidjeti u određenom smislu i ekskluzivne njene fotografije koje je autor ovog bloga načinio na već prethodno navedeni način putem visokokvalitetnog te visokorezolucijskog fotografiranja s određenih distanci i neposrednih podnožja. Unatoč tome svemu, potrebito je spomenuti i ovdje još jednu prisutnu pozitivnu karakteristiku ili činjenicu, a koja je vezana upravo uz ovaj opisivani monumentalni graditeljski objekt ilirske gomile, pri čemu se radi o tome kako se ipak na internetu, no na pojedinim nešto specifičnijim internetskim destinacijama, odnosno pretežito na onim društvenim mrežama (facebook uglavnom) od određenih planinarskih društava mogu pronaći, doduše vrlo rijetke i osrednje kvalitete, fotografije gdje se s vrhova Vrlosina ili grebena Vrlosina vidi fotografirana predmetna monumentalna gomila. Moguće je da postoje i izravne fotografije načinjene na ili uz ili pak uokolo same ove monumentalne vršne gomile, no autoru ovog bloga dosada  nije uspjelo za rukom poći pronalaženje određenih takvih fotografija na internetskim, odnosno društvenim, mrežama. A da se gotovo neosporno ovdje radi o obrednoj, kultno ili pak ritualnoj, prapovijesnoj ilirskoj gomili, gotovo neporecivo nam pokazuje i sami toponim ovog čitavog mjesta, kojeg sa topografskih karta jasno iščitavamo ili vidimo kroz naziv ''Krstine''. Upravo se gotovo redovito, ovaj identičan naziv određenih vrhunaca uzvišenja, brda ili brjegova, odnosni ni više ni manje već točno na ovakve ili slične ilirske monumentalne, kako forme kolosalnih gomila, tako i gradina, odnosno ostataka gradinskih bedema. Toponim Krstine pri tome nije nikako slučajan, i on nam jasno te neporecivo odražava kultni drevni karakter ovog mjesta, jer je i sami vid aktivnosti koju poznajemo kao ''krštenje'', čisti obredni postupak, odnosno i naziva se to ''obred krštenja'', neovisno što je taj obred postao ili došao, odnosno samo se u kontinuitetu nastavio na dobro poznatom ili prepoznatom kao takvom, drevnom, obrednom, mjestu te vršnoj brdsko-planinskoj, poziciji, nakon ovoliko ili onoliko godina, pa i stoljeća ili tisućljeća. U pogledu pak samih arhitekturno-topografskih te rasterskih karakteristika same ove monumentalne kamene vršne gomile, može se razlučiti da ona ima najveću dužinu u smjeru od juga prema sjeveru koja iznosi otprilike oko 25 metara, dok ono što je jedan od najspecifičnijih vidova, predstavlja upravo njen lateralni produžetak suhozidnog bedema, ustvari podzida, u smjeru zapada te jugozapada, pri čemu je upravo u tom slučaju riječ o monumentalnom, odnosno megalitskom, bedemu, ili bolje rečeno megalitskoj formi podzida, koji je savršeno u geotehničkom smislu svojom gradnjom prilagođen te nadograđen na postojeću okršenu te gotovo okomitu geološku podlogu lokalnog mezozojskog vapnenca. 

Sve u svemu, kada se u konačnicu sagleda čitav ovaj prethodno opisivani, kao i jasno razlučivi na satelitskim, ortofoto, prikazima, odnosno zumiranim fotografijama s određenih lateralnih distanci, arhitekturno-rasterski odnos, kao i izgled same ove velike ilirske gomile, možemo s velikom dozom utemeljenosti kazati kako i ovdje na ovom dijelu Hercegovine, odnosno općine Ljubuški, postoji još jedna u nizu monumentalnih prapovijesnih proto-piramida, koje su u formama stepenastih proto-piramidalnih građevina. Odnosno riječ je o gotovo identičnim slučajevima, pa i atrakcijama iz domene arheološke prapovijesne monumentalne ili megalitske baštine, poput već ranije prezentiranih te opisanih, a u posljednje vrijeme i jako lijepo valoriziranih putem uređenja planinarskih staza do njih, ilirskih ''piramida'' na brdu Zelengora iznad Vitine. U tom kontekstu sasvim je jasan te neporeciv daljnji potencijal za sličnom eventualnom valorizacijom u smislu dodatnog uređivanja određenih, danas zaboravljenih, pa i totalno neprohodnih ili zaraslih u gustu i pravu brdsko-gorsku prašumu, drevnih puteva i staza, kao nekih budućih vidova potencijalno jako atraktivnih planinarskih staza kojima bi se zainteresirani planinari mogli, osim na susjedni bez sumnje jako atraktivni vrh Vrlosin, nastaviti ili pak spuštati, dalje s kretanjem i na ovaj dio čitavog brdskog masiva i brdskog kompleksa Kruševica, koji krije ogroman broj tajni u vidovima vrhunskih geobaštinskih, geoarheoloških te geobotaničkih tajni, koje tek čekaju svoje pravo rasvjetljavanje te spoznavanje.  

A da nije ovo prethodno opisivano niti blizu sve što se krije u kontekstu prapovijesnih ilirskih graditeljskih, ujedno i monumentalnih, kompleksa ili građevina, odnosno ostataka, na ovom poprilično povišenom visinskom dijelu područja geoparka Kruševica-Ljubeć, odnosno dijela geoparka prostora Kruševica, jasno nam može pokazati i kvalitetniji pogled ili kvalitetniji satelitski te orfofoto prikazi samog, ujedno i najvišeg vrha s nazivom Mala Kruševica na koti ili visini od 796 metara nad morem, gdje je isto tako na topografskim kartama naznačena upravo u rečenom pogledu ili kontekstu jako indikativna V.gomila. I zaista ukoliko detaljnije promatram sve te satelitske ili pak specifičnije te kvalitetnije ortofoto snimke, jasno ćemo zamijetiti kako poprilično veliki površinski dio ove vršne zone ovog uzvišenja i spomenute kote, odnosno toponima s nazivom V.gomila, sadržava jasno vidljive ostatke prapovijesnih ilirskih građevina, odnosno kakvog vida izduženih gomila, određenih suhozidnih bedema, te gradinskim bedemima sličnih struktura, danas naravno i posve razumljivo totalno prekrivenih gustim te neprohodnim (pra)šumama. Iz svog tog razloga te neporecivog konteksta, neki budući ili eventualni izravni fizički terenski posjet kakvih za ovakve drevne lokalitete prije svega zainteresiranih skupina ili pojedinaca od određenih planinarskih skupina ili udruženja, bez ikakvih sumnji predstavljao bi, odnosno predstavlja, jednu pravu brdsko-prašumsku avanturu, nazovimo to tako. 

Te na koncu iznošenja svih ovih prema autorovom izboru ili prepoznatljivosti, te prema svojim određenim karakteristikama, najreprezentativnijih, prapovijesnih ilirskih lokaliteta koje krasi prisustvo, odnosno postojanje, barem minimalnog dužinskog dijela ili sekcija, megalitskih suhozidnih konstrukcija te općenito prapovijesnih suhozidnih građevina, kao takvih, ovdje je potrebito izrazito naglasiti činjenicu, da se i pored svih takvih, prethodno opisanih lokaliteta, na čitavom ovom opisivanom te predmetnom području, a koji uključuje kako ovaj južniji te središnji dio, isto tako i onaj sjeverniji na prostoru zone od vrhova Trstika, preko Zelenikovca pa sve do Klobuka, nalazi čitav niz i još drugih, ovdje neopisanih, no u specijalnoj autorovoj ilustrativnoj karti prepoznatih arheoloških prapovijesnih monumentalnih lokaliteta svakako naznačenih, mjesta te pozicija, na kojima se kriju određeni vidovi, pretežito omanjih do osrednje velikih prapovijesnih gomila, kompleksa s prapovijesnim suhozidnim konstrukcijama, mogućih atipičnih gradina ili pak vangradinskih prapovijesnih naselja, kakvi su recimo opisani u velikom i kapitalnom radu od P.Oreča iz 1977. (Prapovijesna naselja i grobne gomile Lištice, Gruda i Posušja, GZM), ali i mogući čitavi izgubljeni, a danas u gotovo pravim neprohodnim prašumama zarasli, drevni ilirski urbanizirani kompleksi, odnosno ilirski gradovi. Ukoliko i kada bude javno dostupan pravi LiDAR sa visokokvalitetnim načinjenim snimkama upravo ovog dijela terena, ili ovog dijela Bosne i Hercegovine, nema nikakvih sumnji da će barem određeni dio svih ovih pretpostavki ili teza biti potvrđen imalo detaljnijim pogledom te dobivenim spoznajama s tih eventualnih budućih javno dostupnih lidar snimaka. 

 

Slike gore – satelitski prikazi načinjeni u vanvegetativnom razdoblju, od misterioznog brdsko-planinskog predjela područja Ljubeć, obraslog pravom prašumom, no s razlučivim pradavnim ilirskim ostacima, zaraslih gomila, zidina, te sličnih ostataka.  

Čudesni ''geopark'' Ljubeć-Kruševica, najzapadniji te najsjeverniji pojas vazdazelene eumediteranske brdske (pra)šume u BiH, ali i mjesto s potencijalnim tragovima dinosaura 

Ukoliko krenemo promatrati čitavo predmetno područje zone od južnog dijela sa brdsko-planinskom zonom Vrlosin-Kruševica, preko čitave gornje ili pak sjevernije zone prostranog gorja Ljubeć, te ukoliko čitav ovaj nevjerojatan prostor sagledamo u kontekstu neporecivosti geološko-geomorfoloških nedjeljivih te izrazito bliskih relacija sa susjednim istočnim okrajkom gorja Biokovo u susjednoj Hrvatskoj, odnosno Dalmaciji, vidjeti ćemo na koncu da čitav ovaj spomenuti prostor možemo itekako opravdano i utemeljeno, slikovito, ali argumentirano, prozvati ili smatrati, kao jedan čudesan geopark naziva Ljubeć-Kruševice. 

I nakon što smo u prethodnim poglavljima, uglavnom pa i gotovo isključivo, prezentirali određene geoarheološke, odnosno prapovijesne arheološke, atraktivnosti te zaboravljene ili pak prisutne takve lokalitete, na čitavom ovom upečatljivom prostoru sjeverozapadno od Ljubuškog, te u neposrednom ustvari sjevernijem zaleđu Vrgorca, ovdje ćemo sada u nastavku ovog članka i poglavlja, krenuti pobliže opisati te prezentirati i druge prisutne karakternosti, odnosno vidove baštine, koje predstavljaju možda i još upečatljiviji, pa i u određenim kontekstima, i vrjedniji, oblik cjelokupne baštine, koju sadržava čitav ovaj prostor. Riječ je prije svega o prirodnoj baštini ili naslijeđu, koja u ovom slučaju obuhvaća kombinaciju geološke, geomorfološke te geobotaničke (botaničke) baštine koju sadržava ovaj jedinstveni te dosada medijski gotovo nepoznati, kao i totalno nepromovirani, predio Hercegovine. 

U kontekstu spomenutih oblika geološke te geomorfološke baštine, odnosno atraktivnosti, na čitavom ovom predmetnom prostoru, prije svega treba istaknuti samu činjenicu da već po pogledom na cjelovitu geološku građu, a koja uključuje pri tome i litostratigrafiju, pa potom tektoniku i strukturnu geologiju, pa potom i paleontološke karakteristike stijena, čitav ovaj promatrani prostor predstavlja jednu ogromnu geo-atrakciju. Kao prvi, odnosno u određenom prostorno-geografskom smislu, početni ili krajnji sjeveroistočni, vid takve geološke ili geo-atrakcije, nesumnjivo je predstavljen kompleksom uzvišenja na pozicijama lokaliteta Klobuk Brdo, Markovište te Gradina, neposredno zapadnije od Markovišta. Ovdje je riječ, o vjerojatno svojim vizurama, odnosno nevjerojatno piramidalnim, ustvari tektonsko-strukturno geološki produciranim, piramidalnim oblikom uzvišenja, svima onima koji su pa barem dva puta prošli automobilom putem od Ljubuškog prema Grudama, jednome od najpoznatijih, odnosno najupečatljivijih, brdskih uzvišenja čitavog ljubuškog, pa i mnogo šireg, kraja. Upravo je ovaj, pa i određeni senzacionalni, oblik strme brdske i stjenovite piramide, produciran isključivo jednim kombiniranim radom tektonike, naknadne erozije, kao i još kasnije tzv. neotektonike, čime se u konačnici, pa i pospješeno naravno i razumljivo svim mogućim atmosferskim prilikama, i agensima poput leda, kiše, vjetra, snijega, mraza, i ostaloga, formirao ovakav jako upečatljivi oblik uzvišenja. Naime, ovdje je riječ o jednom specifičnom, te u strukturno-tektonskom geološkom pogledu nazvanom, tzv. navlačku, odnosno jednom izdvojenom reljefnom, otoku sličnom, obliku, koji u svojoj osnovnoj naravi i po postanku, predstavlja zaostatak navlačne mase starijih ( u ovom slučaju gornjokrednih mezozojskih vapnenaca) stijena i sedimenata, koje su tektonskim pokretima navučeni nad mlađe, ujedno i mekše, stijene ( u ovom slučaju paleogenske i eocenske, lapori, pješčenjaci, fliš), uslijed čega se takvi kontakti između stijenskih masa nazivaju ujedno i navlačni kontakti ili navlake, a prostorno izdvojeni oblici ili otoci navlaka, navlačci. No, ono što je u slučaju ovog navlačka mezozojskih rudistnih vapnenaca na brdu kod Klobuka, odnosno na ovom navlačku Klobučkog brda, pridonijelo ujedno i njegovoj najvećoj vizualno-morflološkoj atraktivnosti da sve to zajedno izgleda poput kakve kolosalne ili divovske strme piramide, jest skup naknadnih tektonskih te erozivnih aktivnosti ili procesa, koji su doveli do toga, da su se u jednom paralelnom vremenu okolni mekši sedimenti paleogenske starosti putem erozije te trošenja u velikom volumenskom dijelu istrošili i preoblikovali u sustave jako zanimljivih pješčanih žućkasto-smeđih jaruga i vododerina, dok su u isto vrijeme puno kompaktniji navučeni stariji mezozojski, odnosno gornjokredni, vapnenci s fosilima rudistnih školjkaša, tektonikom te neotektonikom uzdigli te okrenuli u jedan jako strmi nagnuti pravac te forme stršećih gotovo vertikalnih stjenovitih litica. Ukoliko malo bolje promatramo čitav ovaj vrhunski geološki atraktivni piramidalni brijeg Klobuka, od smjerova ceste od istoka i od Vitine, moći ćemo čak i zamijetiti da generalni nagib svih vapnenačkih slojeva mezozojskog rudistnog vapnenca koji izgrađuju čitav vršni i strmiji dio ovog upečatljivog brijega, ima jednolik smjer u pravcu sjevernih strana s poprilično strmim nagibom od preko 60 i više stupnjeva u odnosu na horizontalnu ravninu. Nadalje, i drugu, dopunsku formu geološke atraktivnosti čitavog ovog mikropodručja uokolo ovog upečatljivog brijega kod Klobuka, i posebice ispod ili sa svih padinskih strana u podnožjima Markovišta, odnosno sa zapadnih te sjeverozapadnih strana ovog piramidolikog upečatljivog brijega, predstavljaju određena mjesta na kojima se mogu pronaći jako zanimljivi makrofosili eocenske starosti, odnosno fosili izumrlih morskih ježinaca, školjki, puževa, foraminifera, i drugih zanimljivih drevnih morskih organizama koji su za života posjedovali ljušture od kalcijevog karbonata što je u konačnici i doprinijelo tome da se te iste ljušture do dana današnjeg mjestimično i bolje sačuvaju kao fosilni ostaci, ili drevno okamenjeno svjedočanstvo pradavnog života i postojanja jednog drevnog oceana na ovom mjestu u pradavnim vremenima prije više od 45 milijuna godina. 

Gledajući dalje u pravcu zapada te sjeverozapad od prethodno opisivanih uzvišenja kod Klobuka i Markovišta, odnosno čitav brdski pojas i sustav krških uzvišenja u pravcu prema gorju ili zoni Ljubeć, prvo na što nailazimo, a što je ujedno i jedna ogromna, također geološko-geomorfološka, ali i čudesna geoarheološka, izuzetno vrijedna, baština, jest uzvišenje naziva Gradina, smješteno neposredno zapadnije od vrha ili kote Markovište. O ovom uzvišenju na kojem se krije upečatljivi ilirski prapovijesni suhozidni kompleks, odnosno jedna od najvećih prapovijesnih gradina čitavog ovog promatranog prostora, u tom istom arheološkom kontekstu, bilo je dosta riječi u prethodnim poglavljima, pa ćemo se ovdje i sada, samo osvrnuti na drugi vid atraktivnosti koju posjeduje ovo misteriozno mjesto, a to je njegova geološko-geomorfološka atraktivnost. Naime, u tom pogledu i kontekstu, mnogima će ovo velebno, pa i kolosalno stjenovito, mjesto, odmah pobuditi sličnost s pogledom na već dobro poznatu arheološku prapovijesnu lokaciju, odnosno prapovijesno nalazište Grad u mjestu Nakovana na poluotoku Pelješcu. Ono što je pri tome od gotovo potpuno identične podudarnosti, ogleda se u podjednako impresivnom obliku potpuno okomitih stjenovitih litica mezozojskog krednog vapnenca, koje se poput kakve kolosalne prirodne stjenovite utvrde uzdižu strmo iznad okolnog nižeg krajolika, te koji vizualno te morfološki uistinu dominiraju čitavom okolicom. Također sličnost Grada kod Nakovane na Pelješcu i ove superiorne te spektakularne Gradine na stijeni kod Klobuka i Markovišta, ogleda se već u samoj činjenici da se i na jednom i na drugom vršku spomenutih uzvišenja kriju moćne ilirske gradine. No ovom prilikom, pa i s određenom razinom ponosa, možemo, pa i trebamo, naglasiti evidentnu činjenicu, kako je u odnosu na bez sumnje jako atraktivni lokalitet Grada u Nakovani na Pelješcu, ovaj ''klobučki ilirski Grad'', odnosno kolosalno stjenovito uzvišenje indikativnog toponima Gradina, još više atraktivniji, pa i misteriozniji, kako po pitanju geologije i geomorfologije, tako i posebice po pitanju karaktera gradinskog kompleksa koji se krije na čitavom ovom uzvišenju, te u njegovim podnožjima te padinama. Naime, ovdje je riječ o za kojih barem deset, moguće i do dvadeset, pa i više, metara, kolosalnijim, odnosno višim u visinu, vapnenačkim okomitim stijenama nego li su to stijene u Gradu kod Nakovane, kao i činjenici da ovo gradinsko naselje, odnosno prapovijesni zidani kompleks na Gradini kod Klobuka, sadržava zaista jedan impresivan vid i impresivnu količinu suhozidnih ostataka te raznoraznih drevnih graditeljskih struktura ili modifikacija u kamenu te na kamenu, a koje u konačnici pridaju jedan jasan vid ili razinu proto-urbaniziranosti čitavog ovog krškog uzvišenja. No, da se vratimo samim geološko-geomorfološkim atrakcijama ovog misterioznog mjesta u čitavoj Hercegovini. Naime, višestrukim autorovim direktnim terenskim obilascima čitavog ovog brijega zapaženi su, pa i razotkriveni, jako impresivni stjenoviti ostaci pravih, ponegdje i kolosalnijih, labirinta između samih vapnenačkih stijena na samoj vršnoj zoni akropole ove velike ilirske gradine iznad Klobuka, pri čemu se može zaključiti i to da sve ove reljefne te geološke forme u vidovima stjenovitih labirinta, velikih i impresivnih glavica, tornjeva ili stubova vapnenačkih, a ponegdje čak i konglomeratnih, tipova stijena, predstavljaju jedan neporecivi vid izuzetno vrijedne geološke te geomorfološke baštine ovog krajnjeg istočnog ili rubnog dijela promatranog geoparka Ljubeć-Kruševica. 

Idući prostor u okviru rečenog te promatranog geobaštinskog prostranog područja Ljubeć-Kruševica, predstavlja brdsko-gorski nastavak u pravcu zapada te sjeverozapad od prethodno opisivanih uzvišenja Gradina i Markovište, odnosno Klobučko brdo. Ove upečatljive stijenske forme, kao i krševite uzvišenja, u kontekstu prisutne geoarheologije, odnosno u kontekstu prisutnih prapovijesnih gradinskih, gomilskih te ostalih prapovijesnih ilirskih zidanih konstrukcija, bile su u prethodnim poglavljima opisivane, pa ćemo se sada uglavnom osvrnuti na ono što predstavlja zaista jako vrijedne vidove ili forme geološko-geomorfološke, ali i prisutne, te uvelike zanemarene, pa i većini medijske javnosti totalno nepoznate i nepromovirane, geobotaničke, baštine, ovog interesantnog područja. 

I ovdje se naime, nastavlja oblicima te formama izuzetno zanimljivi većinom jako okršeni reljef, razvijen u mezozojskim gornjokrednim ili rudistnim vapnencima (prema najčešćim fosilima rudista koje sadržavaju ove stijene), koji, pak na pozicijama najistaknutijih stožastih uzvišenja kao što su uzvišenje Litica, na kojemu se krije već ranije opisivana moćna obredna ilirska gradina s megalitskim zidinama, kao i okolna druga uzvišenja, posjeduje jedan zaista upečatljivi vrlo atraktivni izgled i vizualni dojam. Ovdje se mogu naime imalo boljim pogledom pa i kvalitetnijim fotografiranjem putem zumiranja, razotkriti brojni spektakularni oblici stijena koji imaju forme kakvih stršećih tornjeva, stupova, prolaza, labirinta, kao i oblika polušpilja, potkapine te abrija, koji tek čekaju neko svoje direktno posjećivanje te fotografiranje iz neposrednih blizina. Jedan takav mikroprostor, odnosno manji zatvoreni areal sa jako interesantnim pa i spektakularnim oblicima stijena autor ovog bloga razotkrio je putem kvalitetnijeg zumiranja načinjenog upravo s istočnih vršnih strana predmetne i jedinstvene ilirske gradine u obliku srca na brdu Humac, usmjerenoga u pravcu istoka te sjeveroistoka. Naime, na tom dijelu prostora istočnije od sustava uzvišenja Zelenikovac-Litica, nešto pri dnu jednog zatvorenog krškog platoa s omanjim stožastim uzvišenjima, zamijećeno je nešto što se može okarakterizirati kao prava malena tzv. kamena šuma. Kamene šume, inače, a što je već u svijetu odavno poznato, predstavljaju jedan oblik izuzetno vrijedne geološke ili geo-baštine, pri čemu vrijedi spomenuti ovom prilikom kako je upravo jedan od najpoznatijih simbola pojma geopark, odnosno jedan od najpoznatijih i svojim izgledom najatraktivnijih geoparkova u svijetu, predstavljen ni više ni manje već upravo jednom pravom kamenom šumom u vapnenačkom reljefu u današnjoj Kini u pokrajini Yunnan, pri čemu se sami lokalitet naziva geopark Shilin (https://en.wikipedia.org/wiki/Stone_Forest). Osim ove vrijedne pojave prave malene kamene šume sastavljene od stršećih atraktivnih stupova, kao i labirinta od mezozojskog okršenog vapnenca na krajnjem istočnom dijelu ovog ljubuškog geoparka Ljubeć-Kruševica, vrijedi istaknuti činjenicu da su, putem detaljnog te zumiranog fotografiranja, poglavito načinjenih s nekolicine istaknutih ilirskih gradinskih lokaliteta, na širem promatranom području koji spada unutar prostorne zone Ljubeća, razotkriveni nizovi sličnih te jako atraktivnih, ponegdje i spektakularnih, reljefnih oblika vapnenačkih stijena. Na jednom prostorno ograničenom takvom mjestu, smještenome otprilike u neposrednom podnožju ili južnoj padini Golog brda (Grečica), autor je razotkrio postojanje izgledom i svojim formama stjenovitih izdanaka, jako atraktivnih pojava poprilično dolomitičnog vapnenca, ustvari i jednog vida kasno-dijagenetskog dolomita, kojemu najveća atraktivnost leži u tome da osim svojih upečatljivih formi jako lijepo poravnatih te uslojenih izdanaka, posjeduje gotovo snježno bijelu boju. Upravo je ova njegova i neobično upadljiva bjelkasto sjajna boja ono što doprinosi tome da se ovaj vrijedan geobaštinski dio sjevernije zone geoparka Ljubeć-Kruševica, može vizualno, odnosno golim okom, zamijetiti za čistog vremena sa zaista jedne zavidne daljine, poglavito s onih nižih jugoistočnijih te južnijih smjerova. Vrlo su atraktivni također i jako upečatljivi stjenoviti grebeni vapnenaca bijelkasto-sive boje koji se prostiru uza sami gornji ili najsjeverniji rubni dio promatranog područja na Ljubeću, unutar prostornog pojasa omeđenog uzvišenjima Litica, Golo brdo te Zelenikovac. Svi ovi izdanci stršećih vapnenačkih stijena i izdanaka, kao i grebena, odnosno glavica, pa i tornjeva, predstavljaju bez sumnje jedan vrhunski atraktivan vid geo-baštine koji zaslužuje jednu buduću jako veliku, ili barem u odnosu na dosadašnju, puno veću, medijsku promociju te valoriziranost. Isto tako kao jednu posebno vrijednu geološku te geomorfološku baštinsku atrakciju svakako vrijedi te je nužno spomenuti, sjeverno rubno uzvišenje indikativnog (geobotaničkog) naziva ili toponima Zelenikovac s visinom od ravno 600 metara nad morem. Ovo izuzetno atraktivno, pa i podosta spektakularno ljubuško vazdazeleno ''brdo'', po visini moguće i tretirano kao planina, bez ikakvih sumnji predstavlja jednu pravu geološko-geomorfološku, geobotaničku, kao i geoarheološku, atrakciju ne samo u okviru općine Ljubuški, već i čitavog ovog dijela Hercegovine, pa i šireg prostora. U prvom redu potrebno je istaknuti jednu neporecivu zaista izvanrednu činjenicu, a to je da je još uvijek i Bogu hvala, čitav ovaj prostor brdskih zona, koji uključuje kako sjeverni dio zone Ljubeć-Zelenikovac-Litica-Gradina, tako i onaj južni na potezu od najvišeg ljubuškog vrha Vrlosin preko čitavog sustava gorja zvanog Kruševica, doslovno netaknut ili nedirnut, i već samo po toj neporecivoj činjenici on predstavlja nesumnjivo jedan od najvećih prirodno-baštinskih (geologija, geomorfologija, geobotanika), kao i povijesno-arheološko baštinskih, dragulja od ogromnog, i još uvijek totalno neprepoznatog te neiskorištenog (u pozitivnom smislu) potencijala, na razini ne samo općine Ljubuški, već i čitavog ovog južnijeg dijela naše države Bosne i Hercegovine. 

Pa u tom kontekstu potrebito je još dodatno i spomenuti činjenicu kakvo se to još i drugo prirodno, u ovom slučaju ono geobotaničko, baštinsko bogatstvo krije na čitavom ovom prostoru ? Ono se u prvom redu ogleda u jednoj jedinstvenoj prepoznatoj činjenici koja nam kazuje kako se ovdje, odnosno na čitavom ovom promatranom području figurativno prozvanog geoparka Ljubeć-Kruševice, nalazi najsjevernije, ujedno i najzapadnije područje ili predio u Bosni i Hercegovini s pravom brdskom šumskom zajednicom vazdazelenih eumediteranskih cvjetnica, odnosno područje s ostacima pravih eumediteranskih brdskih (pra)šuma i dendrofloralnih zajednica koje su sastavljene od oblika upečatljivih za priobalni jadranski pojas karakterističnih necrnogoričnih oblika biljaka kao što su hrast crnika ili česmina, zelenika, lemprika, meginja ili planika, kao i još prateća asocijacija gotovo divovskih crnogoričnih pravih neprohodnih prašuma ili džungli vazdazelene smreke, te na pojedinačnim nešto uleknutijim i glinovitim tlom bogatijim dijelovima reljefa (vrtače, udoline, klanci, rubovi polja ili draga) i prateće šume submediteranskih dendrofloralnih oblika hrasta medunca, bijelog i crnog graba, crnog jasena, kao i posebice vrijednih upečatljivih te za ova područja svijeta endemičnih oblika grmlja tilovine ili zanovijeta. Tu je dakako prisutno još mnogo bogatija i bio-raznolikija floralna zajednica od prehodno opisanih oblika i zajednica, čime se u konačnici pridaje jedan zaista upečatljivi i jedinstveni baštinski epitet jednog pravog i danas gotovo totalno zaboravljenog mediteranskog arboretuma kojeg krije ovaj misteriozni predio općine Ljubuški i zapadne Hercegovine, odnosno predio kojeg možemo potpuno opravdano prozvati i smatrati ''hercegovačkim Biokovom''. Promatrajući nadalje čitav ovaj prostor drevnog te jedinstvenog hercegovačkog, odnosno ljubuškog, geoparka, na potezu od vrhova Trstike i Zelenikovac na krajnjem sjevernom rubu, pa sve do udoline Orav i sela Kašće te sjevernih padina strmog i visokog krškog uzvišenja jugoistočno od sela Kašće, s područjem Vrlosina i brdskog kompleksa Kruševica u središnjem, ili nešto nižem središnjem, dijelu toga područja, možemo spoznati te razotkriti jednu čudesnu činjenicu kako je ovdje zaista prisutna jedna izvanredna te jedinstvena kombinacija geobotaničkih, geoarheoloških te geološko-geomorfoloških, karakteristika terena. 

Pa u tom kontekstu, vrijedi nam spomenuti kako se, ne samo podudarna gornjoj sjevernijoj zoni oko Ljubeća i Zelenikovca, već i vrstama te brojnošću po jedinici površine čak još bogatija, eumediteranska geobotanička floralna asocijacija s vazdazelenim (necrnogoričnim do rjeđe crnogoričnim) oblicima stabala i grmlja, prostire na onom južnijem predjelu, a koji je podudaran, odnosno koji je smješten unutar, područja brdsko-gorskog sustava Kruševica. Autor ovog bloga, u tom kontekstu, i potaknut motivima direktnih terenskih ili in-situ uvida putem vizualnog spoznavanja, kao i putem neposrednog fotografiranja, kako rečene unikatne zapadnohercegovačke eumediteranske dendrofloralne zajednice, kao takve najsjevernije i najzapadnije u Bosni i Hercegovini razvijene na velikoj brdskoj površini, tako isto i svih popratnih geoarheoloških te geološko-geomorfoloških čudesa ili pak baštinskih oblika, napravio je višestruke terenske obilaske ovog impresivnog šumovitog te krševitog prostora krajnjeg jugozapada Hercegovine. Tom prilikom ustanovljeno je kako se zaista impresivna šumska zajednica, i to ne samo tek tako obična floralna zajednica, već jedna prava vrsta jedinstvene eumediteranske brdske prašume, s pratećim omanjim zonama i submediteranske prašume (hrast medunac, bijeli grab, i drugi oblici submediteranskih stabala i grmlja), prostire na čitavim gornjim dijelovima brdskih uzvišenja, odnosno brdskih zona iznad kota ili vrhova Glavica, Humac, pa sve uz ili na čitavim padinskim brdskim površinama, uključujući i, od podnožja ili na većini satelitskih karti, gotovo kao takve nevidljive te neprepoznatljive, zone reljefnih depresija, uleknuća, draga, vrtača sa zaravnjenim dnom ili pak atraktivnim ponorima i jamama, pa onda i međubrdskih pravih malih ili mini kanjonskih formi, odnosno kanjona, klanaca ili pak formi draga, sve povišenijim dijelovima do vršnih jugoistočnih te prisojnih, mjestimično i osojnih, padinskih dijelova visokih uzvišenja na kotama M.Kruševica (V.gomila), Krstina te kote Gradina na istočnijoj strani brdskog sustava Kruševica. A da je tome tako, i da ovdje, točno ili upravo na spomenutom prostoru postoje prave brdske i jedinstvene ljubuške i zapadnohercegovačke eumediteranske vazdazelene prašume necrnogoričnog, za primorje karakterističnog, bilja, pokazuju nam čak i sami pojedini vrijedni toponimi koji se mogu nazrijeti na pojedinim topografskim kartama, s geografskim položajem točno nad ovim dijelovima prostora. Pa tako, kao prvi indikativan toponim u tom, geobotaničkom, i to prije svega jako vrijednom, smislu, možemo i trebamo navesti naziv uzvišenja Zelenikovac, kojega smo već u prethodnim dijelovima teksta i članka opisivali, a koji se krije na krajnjem sjeveroistočnom rubnom dijelu promatranog područja prozvanog kao geopark Ljubeć-Kruševice. Sami naziv Zelenikovac, pri tome jasno ili nedvosmisleno indicira, ujedno i dokazuje prisutni geobotanički karakter postojanja jedne vazdazelene vegetacije na ovom uzvišenju, odnosno na ovom području na kojega se spomenuti toponim ujedno i odnosi. Nadalje, možda su još vrjedniji toponimi pojedinih dijelova područja koji se odnose na mikro, pa i nešto veće, lokalitete južnijeg promatranog pojasa u zoni brdskog-gorskog kompleksa Kruševica, koji glase Česnikovac, te Planikovac. Prvi spomenuti toponim Česnikovac, gotovo bez ikakvih sumnji označava područje bogato šumom ili pak visokom makijom vrijednog eumediteranskog vazdazelenog hrasta crnike, odnosno česmine ili česvine, a ponegdje lokalno, kao što je to razvidno upravo iz ovog toponima i, prozvane i česnina. Ovaj vrijedni i indikativni geobotanički toponim odnosi se na, odnosno smješten je iznad brdskog područja nešto malo sjevernije od kote ili vrha s već ranije opisivanom (obrednom) ilirskom megalitskom gradinom Glavica (342 m.n.v.). 

Za razliku od njega, isto tako prethodno spomenuti drugi toponim Planikovac, odnosi se još malo sjeverozapadnije brdsko područje jugoistočno te uniže od visinskog položaja na koti ili vrhu M.Kruševica, odnosno V.gomila. No, ovaj put, ovaj toponim planikovac, označava jednu drugu, za razliku od česmine ili hrasta crnike, možda za ovo područje i ovaj dio zapadne Hercegovine, pa i Bosne i Hercegovine općenito, još značajniju te indikativniju, eumediteransku biljku, a to je mnogima poznata, upečatljiva biljka zvana meginja, maginja, odnosno planika. Nakon prvotnih uočavanja ovih bez sumnje jako indikativnih geobotaničkih toponima ili naziva područja, autor ovog bloga, unatoč tome, odlučio je se direktnim putem te izravnim, pa i detaljnim, terenskim obilascima upravo ovog dijela promatranog područja, potvrditi sve ove pretpostavke te indikacije na koje upućuju spomenuta dva toponima, a to je pitanje, odnosno mogućnost, da na ovom prostoru, začudno čak i planinskom, a bez sumnje visoko-brdskom, ili pak gorskom, zaista rastu ove biljke i vazdazelena stabla te grmlje koje izrazito karakteristično za primorski jadranski, pa i priobalni, pojas na ovim našim područjima. I odgovor te spoznaje koje su dobivene kroz direktna autorova terenska obilaženja ovog područja unazad nekoliko mjeseci, i to upravo tijekom vanvegetativnog kasno-zimskog te rano-proljetnog razdoblja kada niti jedno listopadno stablo ili grmlje nije posjedovalo zeleni list, impresionirale su i samog autora ovog članka, budući da je obilaskom tog dijela terena razotkriveno to da se ovdje kriju prave bujne brdske prašume vazdazelenog eumediteranskog bilja s velikim učešćem hrasta crnike ili česmine, ali i prisustvom upravo neočekivano brojnih stabala ili pak visokih grmova upečatljive vazdazelene meginje ili planike, kao i možda još indikativnije te za primorski priobalni ili neposredno zaobalni pojas karakteristične vazdazelene biljke lemprike. Uz ovu neobičnu te indikativnu vazdazelenu lempriku, vazdazeleni hrast crniku, posebno vrijednu meginju ili planiku, tu se još kriju bujne šume, pa i prave prašume ili totalno neprohodne džungle gigantskih crnogoričnih smreka, kao i bujnih stabala i grmlja cvjetnice zelenike. Sve u svemu, zaista se može u konačnici reći, pa i zaključiti, kako ovaj predio zapadne Hercegovine, odnosno ovaj predio jugozapadne Bosne i Hercegovine, krije jednu jedinstvenu floralnu zajednicu, te jedinstveno geobotaničko bogatstvo, ili pak geobotaničku baštinu, koju tek treba u svoj svojoj punini direktno na terenu razotkriti, izbliza ili in-situ fotografirati, pa potom i medijski, ili na bilo koji drugi način, u pozitivnom smislu, valorizirati, kao i promovirati. 

Nakon što smo vidjeli, odnosno uvidjeli, o kakvom neupitnom prirodnom, geobotaničkom, odnosno floralnom, botaničkom, baštinskom potencijalu, ili pak bogatstvu ovog dijela naše zemlje, se ovdje radi, možemo, pa i moramo još dopunjeno nešto kazati i o drugom vidu prirodnog, geološkog, također jednog vida kamenog, bogatstva ili pak baštine, a riječ je o geološko-paleontološkoj baštini. Ovdje se radi o zaista i bez sumnje, velikoj većini zaljubljenika u općenitu kamenu prirodnu baštinu, jako atraktivnoj, kamenoj baštini prepoznatljivoj kroz forme tzv. okamina, odnosno fosila. Ukratko riječ je o fosilnom blagu, ili bogatstvu fosilnih nalazaka, pri čemu se pretežito, pa i gotovo isključivo radi o formama tzv. makrofosila, a pri čemu je riječ o fosilnim ostacima jasno vidljivim te razlučivim kao takvima golim okom. Pa u tom kontekstu možemo se za početak samo prisjetiti već spominjanog područja najistočnijeg te sjeveroistočnog rubnog brdskog dijela uokolo Klobučkog brda, odnosno uokolo vrha Markovište te u vali između Markovišta i brda Gradina, gdje se nalaze nalazišta fosilne makrofaune fosila izumrlih morskih organizama iz plitkog oceana koji se mogu pronaći ili zamijetiti unutar mekših, pjeskovitih te laporovitih, sedimentnih stijena paleogenske, odnosno eocenske starosti, a što ide u geološku starost od oko 40-ak do 45 milijuna godina. Iako su svi ovi, doduše prostorno poprilično rijetki te ograničeni, makrofosili izumrlih morskih životinja iz geološkog perioda eocena, koji se mogu pronaći na području uokolo podnožja te padinskih strana brda Klobuk, te sa njegovih zapadnih i sjevernih strana, bez ikakve sumnje jako atraktivni i u znanstveno-baštinskom smislu izuzetno značajni, ono što treba u tom kontekstu cjelokupnog paleontološkog bogatstva čitavog ovog prostora izrazito naglasiti jest sama činjenica kako ustvari daleko najbrojnije, odnosno najčešće, makrofosile koji se mogu pronaći, a u isto vrijeme i fotografirati, na čitavom ovom promatranom području, predstavljaju makrofosilni ostaci okamenjenih također plitkomorskih izumrlih organizama, i također oblika izumrlih školjkaša, no ovaj put je riječ o razdoblju ili geološkom periodu vladavine čuvenih dinosaura, koja je za razliku od eocena kod ili uokolo podnožja Klobuka, puno starija, i ide u raspon starosti od preko 100 pa do 70-ak milijuna godina prije sadašnjosti. 

U pogledu samih spomenutih izumrlih školjkaša iz tog geološkog perioda, odnosno iz perioda mezozoika, a preciznije iz perioda gornje krede, riječ je o oblicima neobičnih školjkaša koji su poznatiji pod nazivom rudisti, a koji su imali za svog života jako neobične, pa i pomalo bizarne, forme čvrstih kalcitnih ljuštura u oblicima kakvih korneta za sladoled, povijenih cijevi, ili pak u oblicima životinjskih rogova. Mi danas ustvari u svim ovim stijenama, a riječ je ponajprije o karakterističnim te prepoznatljivim kompaktnim bjelkasto-sivim do sivkasto-plavičastim, vapnencima, te nešto rjeđe i dolomitima, odnosno kombinaciji dolomita i vapnenca, uglavnom pronalazimo okamenjene ili fosilizirane poprečne presjeke ovih rudistnih školjkaša, odnosno rudista, koje prepoznajemo golim okom kao svojevrsne nepravilne, izduženo ovalne, kružne, i slične forme, pretežito tamnijih kalcitificiranih prstena, unutar sitnozrnatih sivih vapnenaca. Ponekad, no u dosta rjeđem broju slučajeva, možemo čak pronaći i iste takve fosile, te identične vidove poprečnih, pa i uzdužnih, presjeka rudista, koji su pak u odnosu na sav okolni vapnenački sivkasti kamen svjetlije, pa čak ponekad i bjelkaste boje. U tom kontekstu svih tih, nalazišta ili paleontoloških lokaliteta, gdje se mogu pronaći i vidjeti fosili rudistnih školjkaša, potrebno je istaknuti činjenicu kako su kao najvrjedniji, a ponekad i vrlo atraktivni, takvi paleontološki lokaliteti, te paleontološka nalazišta fosila rudista (uz ponekad i druge fosilne oblike u istim stijenama, kao npr. fosile puževa, morskih ježinaca, koralja, spužvi, mahovnjaka ili briozoa, i sličnih oblika fosiliziranih morskih organizama), koji su ujedno u određenom broju slučajeva i svojim prepoznatljivim oznakama spirala, naznačeni na geološkim kartama u mjerilima 1:100 000, predstavljeni nalazištima u kojima se pojavljuju u vapnenačkim stijenama pored već spomenutih poprečnih presjeka, i dijelovi, pa i čitave okamenjene ljušture rudista, kao i pratećih drugih fosiliziranih organizama. I upravo je u tom kontekstu, autor ovog bloga, kroz višestruke i detaljne terenske obilaske čitavog ovog promatranog područja, odnosno krajnjeg sjeverozapadnog dijela općine Ljubuški, u proteklom vremenskom periodu od 7 do 8 godina, pa sve do nedavno, razotkrio postojanje nekolicine upravo takvih, izuzetno vrijednih, nalazišta fosila rudista, ali i fosila okamenjenih puževa iz istog geološkog perioda mezozoika i perioda gornje krede, koja nisu preciznije naznačena na postojećim ranije izrađenim službenim geološkim kartama ovog područja, no na kojima se mogu pronaći zaista jako atraktivni dijelovi vapnenačkih stijena koji su doslovno krcati sa stotinama, pa i tisućama, jasno vidljivih okamenjenih ljuštura ovih drevnih izumrlih školjki zvanih rudisti, pri čemu se u moru svih takvih uglavnom poprečnih te uzdužnih okamenjenih presjeka njihovih ljuštura, mogu pronaći i vidljivi te iz stijene stršeći fragmenti čitavih ljuštura, čime je svim takvim, doduše brojčano jako rijetkim, paleontološkim lokalitetima, pridodan još veći značaj te potencijal za budućim valorizacijama. 

Među svim takvim razotkrivenim te fotografiranim vrijednim paleontološkim nalazištima makrofaune fosila rudista, ponajviše ovom prilikom vrijedi izdvojiti nalazište na poziciji lokaliteta Osoje, odnosno južno od zaselka D.Dole, gdje su unutar nekolicine, u novije vrijeme mehanizacijom dodatno i proširenih, izvorno prirodnih krških depresija te omanjih krških vrtača, na površinama vapnenačkih stijena uz dna i bokove tih, djelomično iskapanih, vrtača, prisutni mnogobrojni, mjestimično i zaista jako lijepo očuvani fosili ljuštura ovih neobičnih te izumrlih školjkaša iz perioda vladavine dinosaura. Pored daleko najbrojnijih, ujedno i najviše očuvanijih, okamenjenih, ljuštura fosila rudista, na ovom paleontološkom nalazištu, unutar istih vapnenačkih stijena gornjokredne starosti te tamnosive do svijetlo-sivkaste boje, mogu se pronaći i drugi rjeđi oblici fosila morskih životinja, kao što su fosili spužvi, mahovnjaka, ili pak još rjeđih primjeraka morskih (grebenskih) koralja. Također mjestimično se mogu zamijetiti brojčano možda i najrjeđi primjerci fosila ljuštura ili okamenjenih kućica drevnih izumrlih puževa iz skupina akteonelida i nerineida. No, nešto što je autor ovog članka, putem kako izravnih terenskih obilazaka te vizualne prospekcije brojnih zaravnjenih izdanaka vapnenačko-dolomitnih slojeva iz razdoblja mezozoika, tako i specijalnijeg zumiranog fotografiranja pojedinih također takvih identičnih jako ili upadljivije zaravnjenih vapnenačkih slojeva, neovisno o njihovim nagibima, razotkrio na par lokaliteta u okviru promatranog geoparka Ljubeć-Kruševica, u potencijalnom smislu moglo bi višestruko po svojoj atraktivnosti, kao i daljnjem značaju, nadmašivati sva ova prethodno opisivana vrijedna paleontološka nalazišta makrofaune, i makrofosila iz geoloških perioda paleogena (eocena) te gornje krede ili mezozoika. 

Ovdje se radi o tome, da su se putem nedavnog terenskog obilaska, kao i popratnog kvalitetnog fotografiranja sa opcijom visokog zumiranja, područja istočno od sela Kašće, te drevne ilirske ceste, kao i okolnih nekolicine ilirskih gradinskih lokaliteta, razotkrile na suprotnoj strani uvale koja povezuje Šipovaču i Kašće, na povišenom te brdskom, izrazito nepristupačnom dijelu terena, izdanci ogromnih vapnenačkih slojnih ploha strmog nagiba, kao i jako velike zaravnjenosti, no na kojima su fotografirane brojne neobične udubine, koje bi prema određenim karakteristikama mogle predstavljati fosilizirane ili okamenjene tragove kretanja čuvenih dinosaura. Riječ je o stijenama iz jednog uskog geološkog okna gornjokredne mezozojske starosti, poprilično okruženog mlađim paleogenskim sedimentnim stijenama, koje se nalaze na sjevernim strmim padinskim stranama uzvišenja koje na topografskim kartama nosi naziv Orav, te se nalazi u relativno neposrednoj blizini državne granice prema susjednoj Hrvatskoj, odnosno Dalmaciji i zaleđu Vrgorca, od koje imaju udaljenost oko 500 metara u pravcu unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Na promatranoj te specijalno izrađenoj geološkoj karti preklopljenoj preko satelitskog google earth 3d prikaza ovog dijela promatranog područja, južno od brdske zone Kruševica, jasno vidimo položaj te pripadnost geološkim jedinicama razotkrivene plohe vapnenačkog zaravnjenog velikog sloja, koji je strmo nagnut u pravcu sjevernih strana te u pravcu dna velike prodoline koja povezuje Šipovaču te selo Kašće. Ukoliko pak pobliže promotrimo pojedine zumiran isječke ili dijelove fotografiranog predmetnog vapnenačkog sloja, možemo jasno zamijetiti kako uz postojanje, prema autorovim okvirnim izmjerama poprilično velikih, s promjerima i preko 1,5 metar, nekolicine ovalno-kružnih udubljenja, smještenih u grubo gledajući potencijalnim pravcima, te potencijalno pravilnim razmacima, no uokolo kojih se isto tako jasno zamjećuju ostali nizovi, te moguće još vjerojatnije, staze, odnosno smjerovi, nastanka, ovalnih do kružnih, pa i izgledom bliskih troprstastih (ili moguće i ornitopodnih) otisaka. No, moguće je pak da sveukupno sve produkt jednog geološkog, odnosno nebiološkog, postanka puteme erozije te naknadno i korozije, uz prateću tektoniku i aktivnosti okršavanja, no ono što je od velike neobičnosti, a ujedno i implikativnosti na moguće postojanje zaista barem određenog minimalnog broja, grublje ili lošije, očuvanih okamenjenih tragova dinosaura, jesu nizovi većeg broja srednjih do manjih udubljenja, pri čemu se uz pojedine nizove ili takve udubljene otiske naziru slučajevi da su prisutna moguće i po dva udubljena ovalna otiska u nizovima ili mogućim stazama, a što bi u tom slučaju odgovaralo kretanjima ili stazama kretanja četveronožnih velikih biljojednih te dugovratih vrsta dinosaura, sauropoda. Moguće je čak s jedne strane, da i ove, zamjetljivo, promjerima, najveće, udubine te udubljeni ''tragovi'', predstavljaju izvorno formirane puno manje otiske velikih vrsta sauropodnih biljojednih dinosaura, koje su pak naknadnim izrazito dugotrajnim vremenskim procesima i aktivnostima trošenja, korozije, erozije te okršavanja, posve ili dodatno proširene te na koncu pretvorene u ovolike velika udubljenja. Na tu mogućnost ukazuje pogled na najdonje ili najniže dijelove ovog zaravnjenog vapnenačkog sloja, na njihovoj lijevoj strani, gdje se jasno može nazrijeti da par takvih najvećih ovalnih udubljenja ima blago uleknuto formirano dno te čak i pomalo vidljive ekspulzijske ili obrubne okamenjen prstenasto ovalne nabore (eng. expulsion rims), a što bi u slučaju autentičnosti, zaista odavalo jednu znatniju mogućnost da se na ovom velikom te nagnutom, no jako zaravnjenom, vapnenačkom sloju kriju vrijedni okamenjeni otisci stopa kretanja biljojednih te dugovratih sauropodnih dinosaura. Na ovu izrazitu uzbudljivu potencijalnost, odnosno mogućnost autentičnosti da se ovdje zaista kriju okamenjene staze kretanja čuvenih dinosaura, isto tako mogu nam pokazivati evidentno upareni ''otisci'', odnosno jasno vidljive ''po dvije'' blisko raspoređene udubljene forme, koje upravo na takav način odgovaraju (okamenjenim) stazama kretanja četveronožnih životinja, u ovom slučaju mogućih sauropodnih dinosaura biljojeda. Bilo kako bilo, nema nikakvih sumnji, da čitav ovaj predio, a poglavito onaj koji sakriva, odnosno ujedno i svima jasno vidljivo sadržava ogromne volumensko-površinske količine ili dijelove terena sačinjene od jako lijepo uslojenih te gotovo potpuno zaravnjenih slojeva mezozojskog gornjokrednog vapnenca, na gotovo većinskom dijelu promatrane zone geoparka ili područja Ljubeć-Kruševica, nosi jedan neupitan i to ogroman, daljnji potencijal za pronalaskom jasnije te ljepše sačuvanih fosiliziranih otisaka stopa ili tragova kretanja ovih čuvenih izumrlih životinja iz geološkog perioda mezozoika, dinosaura. 

Geološki te fotografski prikaz razotkrivene strmo nagnute mezozojske plohe vapnenca s jasno uočljivim, poprilično pravilno zaredanim, udubljenjima, koje bi mogle odgovarati i stazama kretanja, odnosno tragovima, dinosaura. Veći ovalniji tragovi ili udubljenja bi upućivali pri tome na velike biljojedne sauropodne oblike dinosaura, a pojedini dosta manji i tro ili četveroprsti tragovi ili udubljene forme bi mogle odgovarati manjim dvonožnim dinosaurima, teropodima te ornitopodima. Za više i detaljnije fotografija, preporučujemo pogledati detaljnu fotogaleriju koja slijedi ispod opisnog teksta ovog članka. 

Autorovim proučavanjem svih takvih geoloških, kao i strukturno-tektonskih, odnosno litostratigrafskih, osobitosti čitavog ovog promatranog područja, došlo je se do spoznaja, ujedno i do svojevrsnih otkrića, kako se jedni od najvećih potencijala za pronalazak fosiliziranih tragova kretanja, odnosno fosila tragova, dinosaura, nalaze na dva prostorno razdvojena, no itekako upečatljiva, pa i spektakularna, geobaštinska, ali i geobotaničko-geoarheološki bogata, predjela u okviru šireg razmatranog područja geoparka Ljubeć-Kruševica. Prvo takvo područje, na kojem se prema svemu sudeći krije najveći takav potencijal, a koje je ujedno prema svim svojim jasno vizualno razlučivim, te postojećim, geološko-geomorfološkim karakteristikama, vrhunski atraktivno te još uvijek totalno medijski kao takvo neprepoznato, mikropodručje, odnosno lokalitet, nalazi se na dijelu terena neposredno uniže vršne zone ili kote M.Kruševica odnosno V.gomila, u smjeru istoka, no svejedno na i dalje jednoj popriličnoj visini od oko 700 i više metara nad morem. Ono što na ovom mikro-području, odnosno lokalitetu, predstavlja svojevrsnu ogromnu atrakciju, već samo po svojoj neobičnoj, pa i za ovaj čitav dio Hercegovine, poprilično jedinstvenoj, morfologiji te reljefu, kao i geologiji, jest činjenica da se ovdje nalazi jedan spoj, ili bolje rečeno mreža, omanjih, no jako upečatljivih kanjonskih formi, te klanaca, koji se protežu kroz totalno horizontalno te izrazito dobro uslojene vapnenačke izdanke stijena, koji sa svojim cjelokupnih izgledom u konačnici pružaju jedan vizualni dojam kao da se promatra kakav pejzaž srednje Amerike, Meksika, ili pak dijelova Mediterana, Turske, sjeverne Afrike i sličnih područja gdje se prostire ovakva slična kombinacija geologije i geomorfologije. 

Ono što pak u kontekstu spomenutog potencijala pronalaska fosila tragova dinosaura ovdje predstavlja neporecivu ogromnu utemeljenost za takvu mogućnost, jest sama činjenica da se ovdje radi o jako velikim površinama, koje su odozgo u potpunosti ogoljele, te koje su ujedno i gotovo totalno horizontalno uslojene, ili pak subhorizontalne s jako malim nagibima u većinom sjevernijim smjerovima. Ovaj horizontalni nagib, odnosno specifični i poprilično rijetki azimut slojeva, naznačen je ujedno i na spomenutoj glavnoj geološkoj karti čitavog ovog područja sa oznakom linijskog križa jednakih dužina krakova. Osim toga jako vrijedi ovom prilikom spomenuti i druge, također neporecive činjenice, koje nam govore da se uokolo čitavog ovog sustava omanjih no jako atraktivnih kanjona unutar horizontalnih uslojenih vapnenaca, kriju isto tako pojave većih te ogoljelijih na svojim vršnim plohama, slojeva vapnenca mezozojske, gornjokredne, starosti, na kojima bi se onda sukladno tome, vizualnom prospekcijom te obilascima moglo zasigurno mnogo toga zamijetiti na njima, među čemu vrlo moguće i okamenjene staze ili pak pojedinačne tragove kretanja čuvenih dinosaura. Nema nikakvih sumnji da bi se nekim eventualnim budućim, vizualno detaljnijim, promatračkim te u jednu ruku i proučavateljskim, planinarskim, ekspedicijama, i usponima, odnosno i detaljnijim prehodavanjima preko ovih rečenih upečatljivih totalno zaravnjenih bjelkasto-sivih uslojenih do gotovo horizontalnih ploha gornjokrednog mezozojskog vapnenca na čitavom ovom području s istočnih padinskih strana vrhova M.Kruševice, kao i čitavog okolnog područja na tom pojasu brdsko-gorske visoravni, pronašli ili zamijetili fosilni ostaci atraktivnih izumrlih životinja iz tog pradavnog geološkog perioda, a među kojima vrlo moguće i okamenjeni otisci kretanja dinosaura. 

Pa evo, čitavo ovo jedno poglavlje, idemo završiti, kroz navode i djelomične opise, i drugih, kao i cjelovitih prisutnih, geomorfloških do geološko-strukturnih, ili pak reljefnih, karakteristika koje spadaju u još uvijek skrivene, nepoznate te medijski nepromovirane, kao i nevalorizrane, oblike kamene baštine, ovog promatranog područja u južnijem dijelu geoaparka Ljubeć-Kruševica, s posebnim fokusom na širu okolicu Kruševice. Ukoliko krenemo sagledavati takve vrijedne oblike ili forme stijena, od krajnjeg jugozapadnog dijela, možemo uvidjeti kako područje i s južnih strmijih strana te padina ispod vrhova Vrlosina kriju mjestimično jako atraktivne, ponekad i čak spektakularne, reljefne forme vapnenačkih stijena, koje se očituju kroz stršeće pojaseve grebena i glavica, a prema vršnoj zoni te s južnih padinskih strana, pojavljuju se i pravi kameni tornjevi i nazubljeni izdanci, koji zaista odaju jednu ogromnu vizualnu te morfološku atraktivnost. Sve ove izuzetne geomorfološke atraktivnosti prisutne na južnim padinskim stranama Vrlosina, kao i u većem površinsko-volumenskom dijelu niže okolice ispod Vrlosina, predstavljaju u primarnom smislu produkt kombiniranog djelovanja tektonike te neotektonike, popraćene sekundarnim ispucavanjem te okršavanjem, u smjerovima okomitima na smjerove pada ili nagiba slojeva. Upravo su slični ovakvi geološko-tektonski te strukturni procesi, koji su se odvijali u davnoj geološkoj prošlosti, ali i u nešto recentnijim vremenima, stvorili su i sa neposredne istočne padinske strane Vrlosina jednu zaista upečatljivu geomorfološku te geološku atrakciju. Riječ je o sustavu dvije uzdužne, no vrlo strme, kao i uske, svojevrsne mini kanjonske forme, čije su bočne strane izgrađene od nebrojenih poput šiljaka izoštrenih, stupova, izdanaka te našiljenih prizmatičnih tornjeva vapnenačkih stijena. Ustvari ovdje imamo izrazito tektonizirane te izrazito okršene, kao i ispucale, velike izdanke jako dobro uslojenih te prema sjevernim stranama blago do srednje nagnutih vapnenačkih mezozojskih stijena. Također, pored svega ovoga spomenutoga, na ovom identičnom području, poglavito u visinskoj te padinskoj, istočnijoj, kao i središnjoj, prostornoj zoni brdsko-gorskog sustava Kruševica, a koji se prostire između ili u trokutu vrhova Vrlosin-M.Kruševica-Glavica, prisutan je čitav niz drugih te jako interesantnih geomorfološko-geoloških, kao i strukturno-tektonskih, atrakcija, koje bi itekako poželjno bilo od određenih, za ovakve zanimljivosti i atraktivnosti prije svega zainteresiranih, planinarskih ekipa (društava, družina, i slično), fotografirati iz što je moguće veće te neposrednije blizine. Nema nikakvih sumnji da svi ovi navedeni, kao i oni nenavedeni te ovdje neopisani, no na ovom misterioznom planinsko-brdskom području itekako prisutni, oblici kamene geomorfološke te strukturno-geološke, baštine, sačinjavaju u konačnici jedan nevjerojatan i začudno bogati, odnosno raznoliki, mozaik svekolikog prirodnog bogatstva čitavog ovog područja. A jedno od tih prirodnih, također kamenih, pa i geoloških, odnosno geomorfoloških, bogatstava, čitavog promatranog područja figurativno prozvanog geoparka Ljubeć-Kruševica, s kojim ćemo završiti ujedno i ovo poglavlje, pripada jednom također izrazito atraktivnom obliku kamene baštine, a to je baština speleo-objekata. Ovu, svima već dobro poznatu prirodnu baštinu, koja ne mora biti isključivo prirodna, odnosno geološka ili pak geomorfološka, geobotanička, već je ona redovito i povijesno-arheološka baština od izuzetne vrijednosti, ukoliko sadržava potencijalne ostatke ili pak naslage prapovijesnih ili mlađih kulturnih slojeva, te raznoraznih materijalnih ostataka pradavnih ljudskih kultura, predstavljaju oblici pojedinih većih ili manjih špilja, pećina, potkapina, abrija, polušpilja, krških ponora i krških jama, pa i krških vrtača, koje često u pojedinim dijelovima posjeduju forme pravih krških labirinta između stijena, što u konačnici predstavlja jedan poseban, pa i jedinstveni, vid speleo-objekata kombiniranih karakteristika. U tom kontekstu svakako je zanimljivo spomenuti jednu zanimljivu činjenicu kako su na većem dijelu postojećih topografskih karti ovog područja, poglavito onih u većem mjerilu, te sa unesenim izohipsama, ili pak reljefnim sjenčenjima terena, uneseni znakovi za pojedine pećine na ovom području, među kojima se ističu dvije pod nazivima Mičkova i Vodička pećina, smještene upravo na padinama s prisojne ili južne strane ovdje prezentirane te jedinstvene ilirske gradine s oblikom srcolikih suhozidnih bedema, prozvane figurativno ''ljubuško ilirsko srce''. No, osim ove dvije pećine svakako vrijedi spomenuti unesene identične oznake za postojanje pećinskog objekta i na lokacijama padina i visinskog dijela ili pak brdskog platoa na gorsko-brdskom sustavu Kruševica, te u bližoj okolici. Iako su ove unesene speleo-forme pećina od nesumnjivo velike moguće buduće tek razotkrivajuće atraktivnosti, ono što je još uzbudljivije i što pridaje jednu drugu dodatnu dozu ogromnog, pa i avanturističkog, motiva, osjećaja i uzbuđenja, jest činjenica da se već kvalitetnim zumiranim fotografiranjem, a posebice u slučaju direktnih te detaljnijih terenskih, ustvari planinarskih, obilazaka pojedinih, danas totalno neposjećenih, zaboravljenih te u prašume zaraslih, prostornih segmenata ovdje prezentiranog geoparka Ljubeć-Kruševica, mogu razotkriti veće ili manje speleo-forme, pri čemu se mogu zamijetiti i podjednako i špiljske, kao i forme polušpilja, jama, sustava vrtača, uskih te dubokih klanaca, kao i drugih zanimljivih speleo-objekata koje će biti itekako poželjno tek izbliza u nekoj bliskoj budućnosti posjetiti, izviditi, proučiti, fotografirati, a potom i (medijski ili kako već na drugi način) široj te zainteresiranoj javnosti promovirati. 

Turističko-rekreativni (outdoor i ostali) potencijali (geoparka) gorja Ljubeć-Kruševice i ''Hercegovačkog Biokova'' 

Kada u konačnici pisanja ovog članka na jedan rezimirajući način pokušamo sagledati te potom i formirati određene zaključke u pogledima turističko-rekreativnih ili bilo kakvih drugih ili sličnih potencijala koje čitav ovaj promatrani prostor figurativno prozvanog geoparka Ljubeć-Kruševice sadržava, jasno ćemo već u startu uvidjeti da su ti potencijali neosporni, kao i to da su oni u određenim prostorno-izvedbenim segmentima jako veliki. 

U prvom redu idemo vidjeti samo potencijale za predmetno opisivanu bez sumnje po svojemu tlocrtu ili tlocrtnom obliku, izgledu samih suhozidnih bedema, jedinstvenu ilirsku, odnosno prapovijesnu, gradinu šireg područja, pa čak i u regionalnim, moguće i svjetskim, okvirima. Ovakav jednostavno perfektan ili pak savršen oblik srca u svom osnovnom te prepoznatljivom obliku, koji se ovdje pojavljuje kroz formu ovoliko kolosalnog graditeljskog objekta, ovoliko staroga (vrlo moguće oko 4000 godina), na ovakav način ovoliko iznad zemlje bez ikakvih ranijih ili prethodnih istraživanja, odnosno iskopavanja, sačuvanoga, ponegdje i sa visinom od preko dva ili tri metra, jasno nam sugerira jednu veliku jedinstvenost, odnosno senzacionalnost ovog prapovijesnog objekta, ovog prapovijesnog zdanja, ovog drevnog kamenog ili suhozidnog nadzemno još uvijek sačuvanog kompleksa, koji datira iz početnih faza brončanog doba, a moguće i iz kraja eneolitika, na takav način da točno ovako nešto, upravo nešto što bi se ticalo ovoliko velikog, ovoliko staroga, ovoliko nadzemno sačuvanoga, zdanja ili pak prapovijesnog kompleksa, a da pri tome taj prapovijesni kompleks posjeduje svima jasno kao takav perfektan srcoliki oblik svojih bedema, malo gdje možemo pronaći ne samo u ovim našim dijelovima Europe, već i koliko je autoru ovog bloga poznato, i u čitavom svijetu. Možda najbliži primjer nečega što je upravo zbog svog srcolikog oblika postalo ne samo lokalna, ili pak nacionalna, već i čak regionalno-svjetska senzacija ili pak jedinstvenost, možemo pronaći na primjeru čuvenog malenog krškog jadranskog otočića zvanog Galešnjak, koji se nalazi u priobalnom pojasu između naselja Sveti Petar na Moru te Biograd na Moru, kojih desetak kilometara jugoistočno od Zadra. I dovoljno nam je pri tome svima ukucati u google izraz Galesnjak heart shape, kako bi u startu ili pak u sekundama uvidjeli da se zaista radi o jednom svjetski senzacionalnom te populariziranom, odnosno kao takvome ''jedinstvenome'' srcolikom reljefnom obliku, uvelike brendiranome pojmu, jednoj brend oznaci čitave republike Hrvatske i čitavog turizma republike Hrvatske ( https://en.wikipedia.org/wiki/Gale%C5%A1njak). I nadalje, ukoliko gledamo ili promatramo malo bolje na satelitskim kartama ovaj neobični i jedinstveni jadranski otočić, uvidjeti ćemo da on iako zaista posjeduje jedan upečatljivi oblik srca, on niti blizu nije sličan, odnosno nije savršenog srcolikog oblika kao što je to slučaj ove jedinstvene bosansko-hercegovačke, odnosno ljubuške, prapovijesne ilirske gradine između sela Vodice i Dole. Pa ako sukladno tome svemu, ujedno i svima kao takvome jasno vidljivome te neporecivom, sagledamo već samo činjenicu da ovo naše krško drevno područje jugozapadne Hercegovine, sadržava jednu prapovijesnu (ilirsku) gradinu, s tlocrtnim obrisom arhitekture svojih bedema, kakav se ne može pronaći točno ovakav, odnosno točno ovako perfektno srcolikog oblika ili pak obrisa, dolazimo do jednog zaista fantastičnog zaključka, kako se ovdje krije, odnosno kako grad Ljubuški posjeduje jednu čudesnu prapovijesnu građevinu, jedno prapovijesno zdanje, ili pak prapovijesni zidani kompleks, koji je jedinstven u svjetskim gabaritima, s obzirom na činjenicu da sadržava još uvijek sačuvanu izvornu, i to nadasve monumentalnu, suhozidnu arhitekturu u perfektnom obliku srca gledajući to iz tlocrtne perspektive. Samo već s ovim neporecivim činjenicama i spoznajama, odnosno svima, pa i iz svemira ili satelita, vidljivim karakteristikama izgleda te tlocrta ovog prapovijesnog zidanog lokaliteta, jasno razaznajemo određeni, pa i jako veliki, početni potencijal valorizacije, kao i brendiranja ovog prapovijesnog monumentalnog zdanja. U čemu se ono ogleda ? Ogleda se poglavito u tome, da je odsada, ili pak nakon medijskog prezentiranja i spoznavanja te medijske valorizacije ovog monumentalnog drevnog lokaliteta, njega moguće već sutra, ili pak u startu, a ujedno i bez trunke, odnosno sa minimalno, uloženog fizičkog, financijskog te ostalog uloga, iskoristiti te valorizirati putem recimo jednog posve jednostavnog copy-paste uključivanja određenih bolje kvalitetnijih satelitskih, avionskih, ili pak dronovskih zračnih, snimaka, kao i fotografija ili prikaza, s pogledom na jasnije vidljive jedinstvene srcolike monumentalne suhozidne bedeme ove prapovijesne gradine, unutar određenih budućih kulturno-turističkih, planinarsko-outdoor, ili pak kakvih sličnih, tiskanih, kao i internetski objavljenih, digitalnih, brošura, te raznolikih sličnih medijsko-tiskanih materijala ili izvora informacija. Naime, u takvom eventualnom te posve jasnom obliku mogućeg iskorištavanja ili pak valorizacije ovog jedinstvenog ne samo ljubuškog, već i regionalnog, pa moguće i svjetskog, prapovijesnog kompleksa s perfektnim oblikom srca, u opisima ispod takvih promoviranih ili načinjenih satelitskih, avionskih ili pak dronovskih, prikaza, odnosno fotografija s pogledom odozgo, gotovo neće biti potrebno išta pretjeranije tekstualno naznačivati izuzev recimo samo natpisa ''prapovijesno ljubuško srce'', kao i identičan ili sličan naziv preveden na engleski jezik. To je zbog toga, jer bi u tom, odnosno takvom, obliku potencijalnog iskorištavanja te valorizacije ovog ljubuškog prapovijesnog čuda, već po samom postavljanju određene jasnije satelitske fotografije ili pak fotografije načinjene dronom odozgo, doslovno svatko onaj tko ima imalo zdraviji i čistiji vid, neporecivo u startu zamijetio te zaključio kako se ovdje nalazi jedan gotovo idealan ili pak perfektan oblik, tlocrt, odnosno, obris, srca, koji se odražava kroz forme monumentalnih suhozidnih bedema ove drevne ilirske gradine na brdu Humac. Dopunskim dopisivanjem kakvog dodatnog opisnog teksta, uz navode da se ovdje radi i o čudesnoj prapovijesnoj građevini koja može imati starost i do 4000 godina, pa i moguće još više od toga, te eventualnom ili mogućom fotografijom načinjenom direktno na njenim bedemima, ili pak na samoj vršnoj zoni ove upečatljive gradine, bez ikakvih sumnji, dobilo bi se jako puno u samom načinu te realizaciji predloženih mogućih kulturno-turističkih digitalnih ili pak tiskanih brošura, kao i sličnih digitalno-otiskanih (isprintanih) materijala.

Paralelno rečenome te posve jasnom vidu mogućeg iskorištavanja te valorizacije predmetne i jedne od najupečatljivijih prapovijesnih gradina ili kompleksa po svom tlocrtu u ovom dijelu, a moguće i čitavome, svijetu, one na uzvišenju Humac, isto tako u podjednako ogromnoj mjeri pokazuje nam se i mogućnost valorizacije, kako ovog užeg mikropodručja ili mikroprostora uokolo opisivane gradine sa sadržajem perfektno srcolikog suhozidnog bedema, tako i brojnih ostalih dijelova čitavog ostalog promatranog te opisivanog područja koje je u većini prethodnih dijelova ovog članka figurativno prozvano, ili pak tretirano kao, geopark Ljubeć-Kruševica. 

Prvenstveno se ovaj potencijal te mogućnost za budućom pozitivnijom valorizacijom, ujedno i jednim vidom promoviranja, čitavog ovog čudesnog prirodno-geološkog, kao i geoarheološkog, predjela Hercegovine, razlučuje kroz mogućnosti svojevrsnih ''oživljavanja'' pojedinih, danas totalno zaboravljenih, zapuštenih, zaraslih, kao i većini medijske ili zainteresirane javnosti totalno nepoznatih, drevnih brdskih, pa i čak pravih planinarskih, puteva i staza, kojima su se nekada u pradavnoj prošlosti, i to minimalno, sudeći prema neposredno smještenim relativno brojnim ilirskim prapovijesnim monumentalnim kompleksima (gradinama, gomilama, zidinama, pa i stambenim, odnosno naseobinskim, strukturama ili kvartovima) još od vremena prijelaza iz eneolitika u rano brončano doba, a što okvirno odgovara razdoblju od prije više od 4000 godina, koristili, kretali, uspinjali te ujedno i spuštali drevni ilirski narodi koji su, kako i izgradili, tako i koristili, sve prethodno navedene, odnosno ovdje neporecivo prisutne prapovijesne kamene ili pak suhozidne, graditeljske komplekse. 

U kontekstu takvog prijedloga, kao i spomenute, mogućnosti same valorizacije, barem jednog određenog, ili pak početni prepoznatog najreprezentativnijeg, prostornog segmenta ''geoparka'' Ljubeć-Kruševica, možemo ovdje izdvojiti nekolicinu zaista upečatljivih, pješačkih, zasigurno još od ilirskih vremena, odnosno drevnih, brdsko-planinskih puteljaka, kao i staza, koje ja autor ovog bloga vlastitim nogama u većem dijelu svojih dionica ujedno i prošao, te na kojima su razotkrivene, ujedno i fotografirane brojne jako atraktivne uzdužne dionice, kao i određene nešto zanimljivije, te vizualno atraktivnije, baštinske mikrozone, odnosno lokaliteti s određenim oblicima jako atraktivne te zanimljive prirodne (geološke, geomorfološke, geobotaničke) i geoarheološke-prapovijesne, ilirske, graditeljske, kao i monumentalne, baštine. Prva takva, zaista impresivna, kao i drevna, brdsko-gorska, staza, odnosno jedan uski polu-planinarski drevni puteljak, u prostorno-geografskom smislu izravno se tiče sa predmetnom te jedinstvenom srcolikom ilirskog gradinom istočno od sela Dole na uzvišenju Humac. Sama brdska uska stazica na ovom lokalitetu započinje neposredno istočnije od sela Dole te se kosinom prisojne prilično strme i vizualno jako atraktivne padine kamenitog uzvišenja, ponad samog sela i ponad prodoline koja povezuje sela Vojnići i Dole, blago uspinje te uzdiže, sežući gotovo, ali ne i izravno do, same spomenute i predmetne prepoznatljive srcolike prapovijesne gradine. U čemu se ogleda prvenstveno njen potencijal ? Ogleda se u određenoj budućoj jako lijepoj mogućnosti da se kao jedna novija ruta planinarsko-brdskih penjačkih staza uredi, ne samo ova stazica, već i svi njeni produžetci, odnosno sjeverniji te visinski povišeniji, nastavci na brdskom šumovitom te izuzetno atraktivnom i još neotkrivenom, svojevrsnom platou, koji dopiru do strmo uzdižućeg živopisnog vazdazelenog uzvišenja Zelenikovac, kao i što dopiru i do daljnjih bočnih brdsko-gorskih uzvišenja u pravcu sjeverozapada prema vrhovima Golo brdo i na krajnjem sjeverozapadu i planinsko uzvišenje Trstika, te isto tako i nasuprotno u pravcu jugoistoka do također geomorfologijom, geologijom, geobotanikom (interesantne prave prašumske oaze submediteranskog do eumediteranskog bilja i stabala), ali i geoarheologijom (prisustvo prapovijesnih ilirskih monumentalnih te zidanih kompleksa, gomila i gradina) izrazito privlačnih, stožastih do blago zaobljenih kameno-krških uzvišenja s vrhovima Litica, Gradina, i drugi vrhovi u pravcu Klobuka.  Cjelokupni ovaj potencijal nekog budućeg, eventualnog valoriziranja, barem određenog prostorno-geografskog segmenta promatranog te okolnog područja uokolo jedinstvene ljubuške gradine sa kolosalnim simbolom ljubavi, uključujući i nju samu, poglavito dobiva na težini i potencijalnosti, već po samom detaljnijem spoznajnom uvidu te barem prostom vizualnom pogledu, kako atraktivno izgledaju svi pripadni dijelovi ovog prostora koji se tiče prostorne zone Ljubeć-Zelenikovac, u kojoj su još uvijek i Bogu hvala mjeri do dana današnjeg u cijelosti ostali očuvani, odnosno intaktni te nenarušeni bilo kakvim antropogenim utjecajem, te u konačnici, kakav sve baštinski i to koliko atraktivan, sadržaj, sadržava čitavo ovo područje, bilo da se radi o prirodnim, geološko-geomorfološkim, paleontološkim, kao i geobotaničkim baštinskim segmentima, bilo da se radi o kulturno-povijesnoj, pa i onoj geoarheološkoj, odnosno arheološkoj, prapovijesnoj, ujedno i monumentalnoj, baštini, koja je ustvari i nedjeljiva od prethodno spomenute prirodne geo-baštine. 

U istom ovom kontekstu, evidentnog potencijala te mogućnosti, odabira pa potom i određenih aktivnosti uređenja, pojedinih ruta drevnih brdskih, kao i planinskih, puteljaka i stazica, na ovom promatranom sjevernijem dijelu čitavog razmatranog geoparka Ljubeć-Kruševica, osim rečenog potencijala da se urede u jedno-smjernom smislu određene jako pogodne brdske stazice, ovdje se pruža isto tako izvanredna mogućnost da se na određenim dijelovima terena ovog sjevernijeg dijela promatranog područja, i to upravo slijedeći već postojeće određene brdske puteljke, neovisno o njihovom sadašnjem stanju, neprohodnosti ili pak totalnoj zaraslosti u gustu i neprohodnu vegetaciju, naprave ili pak urede svojevrsne kružne staze. Kao jedan od takvih pogodnih primjera ili mogućnosti autor ovog članka predlaže barem razmatranje potencijala da se recimo uredi kao vid kružne brdsko-planinske staze, dionica koja bi prolazila, odnosno polazila ili startala s pozicije sela Vodice (groblje, ili kakva druga startna pozicija), potom se uspinjala preko spektakularnog brdskog uzvišenja Litica na kojem se krije čudesna ilirska megalitska (po svemu sudeći važna obredna, moguće arheoastronomska) gradina, nakon čega bi se djelomično spustila u danas pravu prašumsku zonu u pravcu zapada i isto tako jako atraktivnog uzvišenja Zelenikovac, pa potom bi se zakrenula u pravcu jugozapada ili juga, pa preko već razmatrane i predmetne srcolike gradine na brdu Humac, se u konačnici kružno spustila prvotno do sela Dole, a potom i na samu postojeću prometnicu, odakle bi se na samom koncu planinari mogli vratiti na svoju početnu točku. Ili pak po mogućnosti s druge strane, ukoliko se to pokaže boljim izborom, moguće je odabrati te se odlučiti za suprotni smjer kretanja ili uspinjanja, sa startnom pozicijom u selu Dole, preko Litice, i nazad preko Vodice, ponovno do prometnice. Sve su ovo samo neke od očiglednih mogućnosti te oblika eventualnih valorizacija, ovog sjevernijeg dijela promatranog prostora. 

U istom ovom kontekstu, gotovo identičan ovaj potencijal i mogućnosti za valorizacijom, ogledaju se i za, naravno, čitav južniji predio promatranog područja, odnosno područja geoparka Ljubeć-Kruševica. Među razmatranim, barem u nekom početnom pogledu, takvim potencijalnim brdsko-planinskim rutama, koje su iz direktnog terenskog iskustva uvelike jako dobro poznate autoru ovog članka, možemo ovdje izdvojiti slijedeće dionice, odnosno slijedeća mikropodručja na kojima se kriju pojedini jako atraktivni oblici kamene, bilo prirodne (geološko-geomorfološke, geobotaničke, i druge), bilo one prapovijesno-arheološke, baštine. Kao prva takva lokacija, odnosno brdsko-planinarska ruta, ovdje ćemo spomenuti jedan fantastičan i zaista prirodno-geomorfološki, geobotanički, ali i geo-arheološki, izrazito atraktivan, lokalitet, koji je smješten otprilike na sredini prostorne zone između sela Dole te sela Vojnići. Ustvari ovdje se radi o jednom uskom brdskom, te poprilično strmom, puteljku kojim se od jako niže hipsometrijske kote te područja u pravcu Vojnića, uspinje u pravcu zapada te sjeverozapada u pravcu visinskih kota te uzvišenja Gradina, Humac te posebice impresivnog, ujedno i najvišeg uzvišenja, ustvari jedne prave planine, na ovom dijelu promatranog područja, vrha zvanog M.Kruševica, odnosno V.gomila. Čitavo ovo područje, ustvari jednog prostorno ajmo tako reći istočnijeg predjela Kruševice, ali isto tako što uključuje i središnje, kao i svojim nadmorskim visinama i najviše, područje čitavog ovog promatranog prostora te zone koja se na kartama naziva Kruševica, predstavlja jednu nevjerojatno atraktivnu te prelijepu, ujedno u kombinaciji brdsko-planinske netaknutosti, surovosti, ali i uzbudljivosti nepoznatih brdsko-gorskih stjenovito-prašumskih, pejzaža, prirodno-kulturnu destinaciju, koja je kao takva jedinstvena ne samo u (prostorno-geografskom) kontekstu općine ili grada Ljubuški, već i za čitavu Hercegovinu, pa čak i šire prostorne okvire. U svom tom kontekstu nekih ili eventualnih budućih mogućnosti za kakvim konkretnijim valoriziranjem, iskorištavanjem, odnosno rekreativno-turističkim prepoznavanjem, prethodno opisivanog područja na istočnom prostorno-geografskom segmentu zone ili areala Kruševica, sukladno nekim neporecivim vidovima na ovom području prisutnih oblika jako atraktivne prirodne te kulturno-povijesne (prapovijesne, ilirske) monumentalne baštine, a čemu pridodajemo i svakako upečatljive, ponegdje i spektakularne oblike speleo-formi poput potkapina, abrija, polušpilja, ali i pravih nikada proučavnih špilja, odnosno pećina, krških jama, pa onda pravih te spektakularnih labirinta među okomitim tornjevima ili stupovima, kao i među glavicama kolosalnijih stjenovitih izdanaka vapnenca iz doba dinosaura (mezozoika, gornja kreda), isto tako jednu ogromnu mogućnost te potencijal nose i druge periferne staze, stazice ili brdsko-planinski putevi koji se sasvim sigurno kriju danas na ovom razmatranom području, unatoč činjenici da su većinom jako jako zarasle u gustu, a mjestimično i neprohodnu, vazdazelenu, mediteransko-submediteransku, vegetaciju. One skupine pojedinaca, prije svega se ovdje misli, a što je naravno posve razumljivo te logično s obzirom na (planinsko-brdski) karakter čitavog ovog područja, na skupine planinara (udruge, udruženja, ekipe, družine i slično), koje djeluju na ovom području, a koje bi pri tome posjedovale istinski te iskreni interes ili pak znatiželju da putem planinarskih aktivnosti što bolje ili potpunije upoznaju, svojim očima vide, nogama i rukama osjete, odnosno svim svojim čulima osjete te dožive, barem određene prethodno opisivane atraktivnije baštinske zone, odnosno dijelova ovih područja s određenim baštinskim atraktivnostima, u nekoj bliskijoj budućnosti mogle bi fizički proći, prohodati, uspeti se, i slično, poglavito tijekom pogodnijih hladnijih perioda godine kad je ujedno i vegetacija bez lista (misli se ovdje na svu listopadnu vegetaciju), određenim takvim, danas totalno zaboravljenim, te u gustu vegetaciju totalno zaraslim, brskim drevnim, svojevrsnim ilirskim, stazama i putevima, kako bi pri tome mogli u konačnici dobiti jednu vrijednu spoznaju o kojem se sve ovdje potencijalu radi. Pohvalno je također, to da su pojedine staze zahvaljujući pojedinim kako lokalnim stanovnicima, tako i lovcima, djelomično, ili u određenoj prostorno-volumenskoj minimalnoj, mjeri, prokrčene, pročišćene, te rastrsene, no s obzirom za izrazitu gustu izraslost eumediteranske makija vazdazelene, pa i prave prašumske, gotovo džungla-ste vegetacije, upravo na prostorima ovih svih drevnih prastarih staza, nema nikakvih sumnji da će one ponovno za kojih godinu, možda i još ranije, dana, biti totalno prekrivene te obrasle gustom šumom i vegetacijom. 

Još jedna jako zanimljiva, u smislu određene buduće outdoor planinarsko-rekreativne potencijalnosti za svojom valorizacijom, planinarsko-brdska, također prava drevna ili pak ilirska, staza, krije se posve na najjužnijem dijelu promatranog područja geoparka Ljubeć-Kruševica. Ovdje je riječ o jednoj zaista izvanrednoj drevnoj brdskoj stazi, koja seže ili započinje gotovo od samog asfaltnog puteljka prema selu Kašće te se uspinje i prolazi neposredno uz jednu omanju, no svojim upečatljivim stožastim krškim te mediteranskim južno-jadranskim oblikom izrazito atraktivnu, kameno šumovitu glavicu koja nosi identičan naziv Glavica, te na kojoj se nalazi također prethodno opisivana jako upečatljiva, ne toliko velika, koliko monumentalna, i prema svemu sudeći, značajna obredna ilirska gradina. Sama staza je uistinu, pa čak promatrana i samo u nekim uskim planinarsko-rekreativnim okvirima, izrazito atraktivna, te vrlo raznolika, s raznolikim pogledom koji se posebice na jedan potpuno novi način i smjer usmjerenosti većine horizonta, pokazuje tek po dolasku na krajnji vršni dio koji je blizak selu Vojnići, odnosno na dio jednog prijevoja posve sjeverno te sjeveroistočno od početnog dijela staze te niže, upečatljive ilirske gradine na uzvišenju Glavica. U tom kontekstu valja naglasiti kako se prolazak te pogled kroz ovaj drevni i gotovo neporecivo prapovijesni ilirski put(eljak), mijenja iz prekrasnih pogleda na čitav jugoistočni dio horizonta i brdski upečatljivi pejzaž nekolicine stožastih uzvišenja te čitavim gorjem u pravcu zaleđa Vrgorca, u totalno nasuprotni, no isto tako spektakularni pogled na posve suprotne, sjeverne te sjeveroistočne strane s vidljivim gotovo svim uzvišenjima koja se nalaze iznad ili uokolo sela Vojnići, Klobuk, Vodice, Dole, ali i sve dalje na istok u pravcu grada Ljubuškog te čitavog šireg područja od Ljubuškog prema jugu i sjeveru. No, ono što možda s druge jedne, prirodno-baštinske, strane, predstavlja jednu ogromnu dragocjenost prisutnu uzduž većeg dijela ove prekrasne drevne ilirske staze, a poglavito u njenom gornjem ili visinski povišenijem dijelu, jest geobotanički karakter ove staze kojega sačinjavaju upečatljive izrazito mediteranske pra-makija te šumske, gotovo prašumske zajednice biljaka i stabala vazdazelenih hrastova crnike, pa potom upečatljive meginje ili planike, zaista divovskih grmova, bolje rečeno pravih stabala crnogorične smreke, pa potom i jako egzotične vazdazelene lemprike, koja se sa svojim vazdazelenim kožastim lovorolikim listovima doima poput neke tropsko-suptropske biljke, a što ona u određenom smislu i jest, te na koncu čitavom plejadom biljaka, grmlja i stabala, kako eumediteranskog, tako i submediteranskog, karaktera. Također vrijedi spomenuti i još jednu drugu mogućnost, odnosno određeni dodatni planinarsko-rekreativni potencijal, da se ova staza iskoristi ustvari čitavom svojom dužinom, pri čemu se u konačnici na krajnjem gornjem sjevernom dijelu spaja s dijelom terena južno od sela Dole te jugoistočno od opisivane značajne obredne prapovijesne gradine na uzvišenju Gradina, što samim time proširuje raspon mogućnosti te potencijala odabira najpogodnijih ruta za neku eventualnu buduću valorizaciju te uređenje kao forme planinarske staze, ili pak staze za uspinjanje i pješačenje. Isto tako vrijedi spomenuti da se na povišenijem, ujedno u pogledu samog okoliša, vegetacije, oblika stijena, sadržaja skrivenih arheoloških monumentalnih ostataka, najatraktivnijem, prostornom segmentu ove opisivane staze, sjevernije od područja uzvišenja Glavica na kojem se krije monumentalna ilirska gradina, otprilike u pravcu područja s indikativnim toponimom Česnikovac, ova drevna staza unutar gustog gotovo prašumskog dijela spaja s barem dvije slične, te isto tako i jako zarasle i zaboravljene, drevne brdske staze, kojima se može kretati, probijati, uspinjati, odnosno u skraćenom smislu rečeno – planinariti, u pravcima najatraktivnijeg ujedno i najpovišenijeg dijela terena prema vrhovima M.Kruševica i području Planikovac, kao isto tako i spuštati u pravcu istoka, jugoistoka, ili pak sjeveroistoka, i područjima sela Vojnići, Dole te Šipovača. 

Kao posljednja varijanta predložene moguće buduće planinarsko-rekreativne pješačke staze ili rute, ovdje se predlaže ruta koja se pruža od zapadnijeg, ustvari krajnjeg jugozapadnog dijela promatranog područja, od rubnog istočnog dijela sela Kašće, pa sve uzduž prisojnog dijela vrlo atraktivne stjenovite padine jugoistočno od Vrlosina, ustvari južno te jugoistočno od vrhova uzvišenja M.Kruševica, pri čemu se uzdiže u jedno međubrdsko područje s toponimom Planikovac, pri čemu se radi o području od izuzetne i još uvijek neotkrivene atraktivnosti, i prisutne prirodno-geološko-geomorfološke, kao i geoarheološke, baštine. Ovdje se također otvara jedna mogućnost kao i određeni potencijal formiranja ili pak uređenja jedne kružne planinarsko-pješačke staze koja bi mogla započinjati od nešto nižeg jugoistočnijeg dijela od smjera postojeće ceste prema selu Kašće, pri čemu bi se onda mogla uspinjati poviše te sjevernije preko predjela Planikovac, gdje se kriju sustavi pravih brdskih vazdazelenih eumediteranskih prašuma sa ostacima monumentalnih prapovijesnih kompleksa, preko kojega bi se onda prolazeći kroz njegov centralni ili padinski dio, krenula spuštati također ovom prisojnom padinom, u smjeru ili pravcu jugozapada do sela Kašće, te natrag sve do početne točke i postojeće ceste prema selu Kašće. 

No, ono što svakako ne smijemo zaboraviti spomenuti, kao i naglasiti, a tiče se svakako neporecivog budućeg potencijala čitavog ovog promatranog područja figurativno prozvanog geoparka Ljubeć-Kruševica, jest njegov potencijal u pogledu svih prisutnih, kako onih poznatijih ili pak na određenim geografsko-topografskim kartama označenih, tako i svih onih manje poznatih, pa sve do onih totalno nepoznatih, speleoloških reljefnih oblika, odnosno speleo-formi, ili pak speleo-objekata. Ovdje se dakle radi o prisustvu izrazito velikog broja jako zanimljivih te atraktivnih pripećaka, potkapina, abrija, ali i pravih pećina, špilja, krških dubljih ili plićih jama, ponornih zona, pa potom pravih labirinta u vertikalnim ili pak lijepo uslojenim stijenama gdje je prisutna svojevrsna kombinacija svih prethodno spomenutih speleo-formi. Potencijalnost i moguća iskoristivost, barem određenog dijela terena na promatranom području geoparka Ljubeć-Kruševica, u rečenom kontekstu prisutnih speleo-formi te speleo-objekata, razvidna je u mogućnosti da, barem pojedine skupine ili grupacije, odnosno ekipe, iskusnijih te zainteresiranijih speleologa, koji djeluju na ovim područjima, naprave određene preliminarne direktne terenske aktivnosti proučavanja, barem pojedinih takvih speleo-objekata ili formi, kao što su prije svega primjeri atraktivnih pećina. Nema nikakvih sumnji da bi se kroz određena takva prostorno te terenski pobliža proučavanja od strane određenih speleoloških ekipa ili timova, unutar volumensko-površinskih segmenata pojedinih pećina, špiljskih objekata, ili pak jama, razotkrile jako interesantne spoznaje, a moguće i određena prava senzacionalna otkrića. Sve u svemu, ovaj potencijal je neupitan, i kao takav trajno prisutan i izražajan. 

Kada se na samom koncu pisanja ovog završnog poglavlja te ovog čitavog članka, kojim se po prvi puta detaljnije medijski promovira te prezentira ovaj čudesan dio Hercegovine u kontekstu prirodne (geološke, geomorfološke, paleontološke te geobotaničke), kao i povijesno-arheološke, poglavito one prapovijesne monumentalne, baštine, u startu možemo uvidjeti da je početni, odnosno predmetni ili pak naslovni, baštinski lokalitet figurativno prozvan ''ljubuško ilirsko srce'', jedan pravi i prepoznatljivi brend za sebe. Odnosno, riječ je o nečemu što se dakle i samog svemira, ili u prijevodu, iz satelita, jasno vidi, razlučuje te vizualno prepoznaje kao ne slični, već savršeni oblik srca, a što je samo po sebi čudesno te jedinstveno, ukoliko sagledamo neporecivu činjenicu da taj oblik srca vidljiv dakle iz neba, odnosno iz svemira, sačinjava jedan monumentalni prapovijesni objekt, napravljen od strane ljudskih ruku, te savršeno pri tome usklađen te položen na prirodnu geološku podlogu. Čudesna je pa i ogromna sretna okolnost da čitavo okolno područje uokolo ovog jedinstvenog, pa i svjetski jedinstvenog, prapovijesnog zdanja ili kompleksa, s tlocrtom perfektnog srca, do dana današnjeg nije u vizualno-prostornom smislu narušeno nikakvim vidljivijim te značajnijim antropogenim utjecajima kroz forme gradnji, usijecanja, krčenja, ili pak mehaničkog strojnog devastiranja izvornog terena. Upravo je to jedna neporecivo vrijedna, sretna, okolnost, koja ujedno predstavlja i jedan neporecivi alarm trenutnoj, ili pak budućoj, lokalnoj vlasti u okviru Ljubuškog, da ovaj, ovoliko jedinstven, raritetan, a ujedno ovoliko star, ovako sačuvan, ovako izgrađen, i slično, prapovijesni graditeljski dragulj, i dalje ostane bar koliko toliko sačuvan, za sve daljnje naraštaje i generacije, među kojima će, nadajmo se, biti mnogo više onih sa izraženijom te većom svijesti o pravoj vrijednosti svog ovog drevnog kamenog baštinskog blaga, koje se krije kako na ovim upečatljivim uzvišenjima ponad Ljubuškog, tako i po velikom dijelu terena Hercegovine te susjedne Dalmacije. 

Ujedno, možemo na samom kraju u pogledu cjelokupnog potencijala i određenih ili eventualnih, načina iskoristivosti, čitavog promatranog područja prozvanog geoparka Ljubeć-Kruševica, zaključno kazati, da se on ogleda ponajviše kroz forme potencijalnih, i vrlo pogodnih, iskorištavanja u spektru rekreativno-kulturnog, outdoor, te geo-turizma, odnosno kroz potencijalna uređenja nekih novijih, privlačnih, atraktivnih, kao i uvelike avanturističkih planinarsko-pješačkih te jednim manjim dijelom i čak biciklističkih, ruta i staza. A da je tome tako, pa i da je se već upravo ovakav navedeni potencijal krenuo uvelike iskorištavati u jednom konkretnom smislu, neporecivo nam pokazuje u posljednje vrijeme jako aktivno planinarenje koje se odvija na visinom upravo najviši vrh ljubuške općine, a ujedno i krajnji jugozapadni vrh promatrane zone ili geoparka Ljubeć-Kruševica, a to je vrh Vrlosin (ponegdje i Vrlosinj) sa svojih 954 m.n.v. Naime, u posljednjih nekoliko godina, upravo u kontekstu najzapadnijeg dijela cjelokupnog ovog promatranog te promoviranog područja krajnjeg sjeverozapada općine Ljubuški, od samog podnožja sa sjevernih strana, pa do samog najvišeg dijela Vrlosina, uređena je jedna zaista prekrasna planinarska staza, koja iz godine u godinu okuplja, i to s punim pravom, sve veći i veći broj zainteresiranih te voljnih planinara, ne samo iz okolnog okružanja, već i iz susjednih država. Upravo u kontekstu eventualne daljnje moguće pozitivne iskoristivosti, barem određenih reprezentativnijih, ujedno i za to pogodnijih, dijelova ovog terena te šire okolice u podnožju Vrlosina, upravo s njegovih istočnih strana, a koje se tiču i dotiču još enigmatičnijeg, pa i atraktivnijeg, nešto nižeg uzvišenja s toponimom M.Kruševica (796 m.n.v.), pruža se jedna idealna mogućnost te potencijalnost da se postojeća lijepa planinarska staza od podnožja sa sjevernih strana prema vršnom dijelu Vrlosina, dodatno produži ili nešto u nižem dijelu, koji može biti i s onih nasuprotnih južnih ili prisojnih strana od smjera sela Kašće, u cijelosti formira te uredi, kao jedna zasebnija planinarska uspinjačka dionica, koja bi u tom slučaju sve zainteresirane planinare te posjetitelje, okolnim vizurama, doživljajima izgleda samog stjenovitog terena, ulaženja u prave reliktne mediteransko-submediteranske prašume, ulaženja u nepoznate i nikada istraživane prave male ili mini-kanjone sa skrivenim serijama pećina i pripećaka, prolaženje neposredno uz misteriozne drevne ili ilirske kiklopske zidine, gradine, kao i zaboravljene proto-piramidalne gomile, poglede na velike ptice orlove, sove, i druge životinje, kao i sve okolne podosta egzotične biljke za zapadnu Hercegovinu, odvela u jednu pa uvelike drugačiju i uzbudljiviju avanturu nego li je to sami fizički uspon od točke a do točke b, odnosno na vrh Vrlosina, i nazad. Na koncu, sasvim jasno svi možemo (u)vidjeti da se ovdje neporecivo krije čitava jedna rapsodija i eldorado neiskorištenih potencijala i mogućnosti, pri čemu bi najpoželjnija stvar bila za početak krenuti barem od medijskog promoviranja ovog ljubuškog, kao i hercegovačkog, prirodno-arheološkog, totalno nepoznatog dragulja, i netaknutog pravog izgubljenog raja, koji osim svega toga, sakriva i nešto što je od prave svjetske jedinstvenosti i brenda, a to je prapovijesni zidani kompleks s tlocrtnim oblikom suhozidnih bedema u obliku srca, odnosno prekrasno ''ljubuško ilirsko srce'', kao i još mnoštvo toga zanimljivoga, nepoznatoga te atraktivnoga. 

FOTOGALERIJA - ''LJUBUŠKO ILIRSKO SRCE'', TOPOGRAFSKO-KARTOGRAFSKI PRIKAZI I GEOARHEOLOŠKE ATRAKCIJE JEDINSTVENOG ''GEOPARKA'' LJUBEĆ-KRUŠEVICA'' NA JUGOZAPADU HERCEGOVINE : 

Uspon te detaljniji autorov obilazak jedinstvene gradine s tlocrtom srca (1.mj.2019.):

Područje južnog dijela – geopark Kruševica, i dalje prema Ljubeću : 

Slike gore i dolje – razotkriveno čudesno nalazište fosilnih izumrlih školjaka rudista južno od sela Dole.

Vrlo zanimljivi fosil ili okamenjeni koralj, ili pak okamenjena morska spužva. 

Pogledi na jugozapadni dio područja od Vrlosin(j)a prema Kruševici, gledano te zumirano od smjera zaleđa Vrgorca:

Nevjerojatan i čudesan prostor drevnih ilirskih gradina i staza na južnom dijelu područja iznad vrhova Glavica i Humac, jugoistočno od sela Kašće, uspon drevnom prastarom stazom te ulazak na prijevoju u jednu pravu eumediteransku vazdazelenu prašumu, karakterističnu za područje južnog Jadrana, a ne za zapadnu Hercegovinu, što nam pokazuje jednu čudesnu geobotaničku egzotičnost, odnosno vrijednost ovog područja i dijela Hercegovine : 

Slike gore – pogledi na veliku i jako zanimljivu plohu vapnenca s mogućim tragovima dinosaura (opis mogućih oblika ili vrsta dinosaura, je naznačen u tekstualnom dijelu ovog članka koji prethodi ovoj fotogaleriji).